-PIŠE: PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

Đurićev prozni i pjesnički iskaz povezuju zavičajne teme i motivi kroz književnu odu svom podneblju, posebno crnogorskom kamenitom tlu i planinama oko Kolašina, u kojima je duhovno, antejski utemeljen, odakle i crpi životnu i književnu esenciju pjevajući himnu kamenu kao simbolu svog kraja gdje je i proveo djetinjstvo i ranu mladost. Zato je njegova poetika u značajnoj mjeri utemeljena u stijenama, kamenu zavičaja, preko literarnih nastojanja da kamen transponuje kao simbol, znak, odrednicu svog postojanja i mentaliteta ljudi svog kraja.

Takvom himnom u stihu i prozi, ispjevanom svom podneblju, Đurić je na koordinatama teorije francuskog kritičara i istoričara, Ipolita Tena (1828–1893). Ovaj mislilac, koji je imao uticaja na Zolu i Mopasana, razvio je teoriju, koja do danas ima svoje vatrene zagovornike i protivnike, da se umjetničko djelo mora sagledavati u trojnom jedinstvu, svjetlu tri osnovna parametra: rase, sredine i trenutka. Nastojeći da na naučnom temelju objasni suštinu literature, Ten je koordinate književnog djela sagledavao u spoju autorove sredine, na osnovu koje je moguće pronići u esencijalne osobine poetike stvaraoca. Pojam rasa se kod njega odnosi na kulturne odrednice u datom društvenom trenutku, i na konkretnom prostoru, koji ostavljaju neizostavan duhovni pečat na svakog autora određenog kraja i vremena. A pojam trenutak u Tenovoj viziji čini sva nakupljena empirijska saznanja svakog pojedinca za sebe. Takvo trojno jedinstvo kod Tena označava organsku cjelinu preko društvenog miljea, socijalnih momenata koji utiču na formiranje umjetnosti određenog vremena, kontinuitet tradicije naroda.

Čitalac kod Đurića prepoznaje i takva ishodišta, utemeljenje autora, njegove psihe i životnih pogleda, zapretanih u zavičajnom istorijskom pamćenju, tradiciji i običajima. Đurić ima prijeko potrebni literarni nerv da progovori dušom, mentalitetom naroda svog kraja, da gleda i tumači svijet očima čovjeka svog podneblja, posebno očima tzv. običnog čovjeka, spremnog na borbu sa silama zla, nesalomivog kao sama priroda koja ga je tenovski i iznjedrila, i oblikovala njegovu duhovnost, pogled na svijet i stav da je život vječna borba za opstanak na negostoljubivom crnogorskom kršu.

Upravo na ove teme Đurić se odaziva, kako proznim, tako i stihovanim izrazom, povezujući u oba žanra brda i podneblje, kamen i nebo, tragajući za korijenima i matricom mentaliteta, oblikovanog na crnogorskom kršu kroz iskonsku sponu psihe i tla, uz interakciju bića i kamena. Onog ljutog krša, na kojem se Đurićevi junaci rađaju i umiru vraćajući se kamenu, koji im je u psihu vo vjeki vjekov i utisnuo svoj kameni pečat i nepogrešivo odredio njihov mentalni sklop, sudbinu, trajanje i prolaznost.

U ovom svjetlu autor je ne samo, kako smo naveli, antejski vezan za kameno tle svog brdovitog kraja. U njegovoj poetici stoji i jasna naznaka da ne samo kao pisac stiče novu snagu vezanošću za svoju kamenu postojbinu, nego je svjestan da će, u slučaju odvajanja od tog kamena, upravo kao Antej, izgubiti snagu. U ovom slučaju manje fizičku, a više duhovnu, onu koja je neodvojiva od korijena pjesnikovog zavičaja, mentaliteta i promišljanja, u znak doživotne obnove i trajanja energije.

U ovom kontekstu je i logično što je pjesnik Đurić svoju prvu knjigu izabranog troknjižja i nazvao ne drugačije nego upravo „Kameni jahači“.

U traganju za jednim od pečata njegove pjesničke zbirke može se poći i od Imanuela Kanta, koji smisao svog postojanja sagledava u dualnosti svrhe života: „Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i divljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“

Ovaj stav, svakako, ima svevremene vrijednosti jer je njemački filozof progovorio dušom i jezikom stanovnika planete, svjesnih da su dio moralnog dijela čovječanstva, i da je, istovremeno, planeta na kojoj žive dio Univerzuma. A ko bi se u ovim stavovima bolje prepoznao od pjesnika koji, uz aristotelovski aksiom o sintezi lijepog i etičkog, u zvjezdanom nebu traži odgonetke za postojanje planete i sebe na planeti. Na Tenovu teoriju o rasi, sredini i trenutku, i Kantovo isticanje značaja Kosmosa i moralnog zakona u sebi, Đurić dodaje i svoj, treći krak postojanja – kamen. Kao simbol svog porijekla, drugo ime za zavičaj i njegovo trajanje na tlu Crne Gore, i trajanje u sebi samom, kao čovjeku i piscu.


(NASTAVIĆE SE)

---