-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

„Nolit” 1973. završava objavljivanje deset Krležinih knjiga: „Izlet u Rusiju” (1958), „Glembajevi” (1960), „Deset krvavih godina” (1961), „Na rubu pameti” (1961), „Banket u Blitvi I-II” (1961), „Banket u Blitvi III” (1966), „Zastave I-II” (1969), „Zastave III-IV” (1969), „Hrvatski bog Mars” (1973), „Eseji” (1973).

Osamdeseti rođendan Miroslava Krleže, 7. jula 1973, obilježen je ne samo u Beogradu već i u cijeloj Srbiji, prigodnim svečanostima – novine i televizija su objavili specijalne dodatke, držana su predavanja... Krleža piše Danilu Kišu, 11. oktobra te godine: „...Spadam među mnogobrojne ili rijetke (sad svejedno) sasvim bezazlene i iskrene poklonike Vašeg neobičnog dara (bolje talenta), i bit će mi drago budemo li se jednom prilikom sreli...” Bio je to, zapravo, odgovor Kišu na pismo koje mu je Kiš uputio – da prisustvuje Oktobarskom susretu pisaca u Beogradu.

Na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. umire Ivo Andrić, Krležin poznanik iz mladosti, iz poslednjih godina Prvog svjetskog rata i Andrićevih zagrebačkih dana. Bliska prijateljica Bele i Krleže dramska umjetnica Eliza Gerner u knjizi „Svjedoci Krležina odlaska” kaže da je dobila „dojam da je Krležu Andrićeva nagrada oneraspoložila”, prema njenim saznanjima „i Josipu Brozu bilo bi draže da je Krleža postao nobelovac”.

O Marku Ristiću Krleža je govorio „kao o čovjeku europejskog odgoja koji je imao austrijsku guvernantu i koji nije naučio dobro njemački, ali je izvrsno pričao bečke viceve”.

U Zagrebu je umrla Bela Krleža 23. aprila 1981. godine, u osamdeset i prvoj godini, a sahranjena je 25. aprila u 14.30 časova na Mirogoju. Enes Čengić bilježi da mu je Krleža 25. rekao da se javio Radovan Zogović, da mu izjavi saučešće i tom prilikom mu je odgovorio: „Dragi Radovane, bez obzira na komunizam, marksizam, lenjinizam, staljinizam, drago mi je da si se javio i dobro pazi svoju Vjeru, ona je tako dobra žena i Tvoj životni drug kao što je Bela bila moj...”

Mjesec dana poslije Beline sahrane, 28. maja, javio mu se Marko Ristić. Krleža taj razgovor ovako opisuje: „Moj davni prijatelj, ali nemamo više kontakta, nema više među nama onog osjećanja kontakta, nastao je drugi period u našem prijateljstvu... Inače, stekao sam, za razgovora sa Markom, dojam da on nije dobro. Poslije duge pauze, priča mi, išao je šetati i vratio se kući poslije deset minuta potpuno klonuo, legao je i dugo se još nije sabrao. Predložio sam mu da doputuje u Zagreb da se vidimo, ali sudeći prema svemu, od sastanka neće biti ništa... Kad sam spustio slušalicu, istog je trenutka ponovo zazvonio telefon: Olga Dobrović... Olga je, međutim, sasvim svježa i ima još uvijek onaj svoj lijepi glas, a što je sve u životu prošla, pravi je heroj...” Kako se završilo Krležino i Ristićevo prijateljstvo, ono iskreno, dugogodišnje – ostaje nepoznanica.

U Zagrebu je, 29. decembra 1981. godine, posle duže bolesti, umro Miroslav Krleža, u 88. godini, a sahrani je prisustvovao veći broj uglednih srpskih pisaca, glumaca, slikara i uopše intelektualaca: ožaljen je u srpskoj štampi kao rijetko koji srpski intelektualac.

Povodom Krležine smrti, srpski ugledni pisci dali su izjave. Branko Ćopić je izjavio: „Otišao je naš nesmireni bojovnik, ali je ostalo njegovo blistavo koplje s visoko izdignutom zastavom”. Desanka Maksimović je kazala: „Na vijest da nemamo više svog Krleže osjećam se kao neko kome je domaćin u kući umro. Najednom mi se čini sve pusto, kao odaja iz koje su tek iznijeli voljenog pokojnika. Strepim kako će sada naša porodica književnika živjeti bez njega. Čime će se ponositi? Ko će joj biti uzor?” A Aleksandar Vučo je rekao: „Miroslav Kleža nije umro. Tijelo njegovo po neminovnim zakonima prirode pretvoriće se u prah i pepeo, ali njegove misli, njegov ‘kruh svadbeni’ ostaće vjekovima u knjigama, časopisima, almanasima, antologijama, a riječi njegove biće nebrojeno puta izgovorene na pozorišnim scenama i govorničkim tribinama”.


(KRAJ)

---