-PIŠE: PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

O vremenu današnjem i izazovima pred narodom riječ je i u sljedećim pjesmama: „Ne otvaraj“, „Sklapam sječivo“, „Nove haračlije“, „Traži me“, „Čija je to zemlja“, „Kolektivni idiot“, „Šta da zabilježi istorija“, „Kao u izmaglici“, „Neizreciva je budućnost“, „Otvorene rane“, „Kazna – korak“, „I pčelica je moja bila ubijena“, „Krst u jeziku“, „Pod onom krvavom“, kao i u poemi „Razbijanje tereta“.

U pjesmi „Ne otvaraj“ odzvanja upozorenje da dolaze vremena kad treba ostati svoj i ne progovarati, i time sačuvati dušu i srce pred, u metaforičkom smislu, psima, to jest, svima onima, koji su zagadili svijet svojim prisustvom, gladnim lavežom i naletom na sve što je humano. I u pjesmi „Sklapam sječivo“ varirana je tema o psima uz pesimističko pitanje: „šta će ti nejasan put/pogrešan korak/koga to tražiš/a po povratku/dolaze tvoji tragači/psi goniči“. U pjesmi „Nove haračlije“ autor daje drugo ime za goniče kroz svoje stihove, i protestuje ukazujući da takvi „ne čekaju/da im se da/kad im zatreba/kad nemaju/i kad imaju/otimaju (...) i uzimaju/i crno/i bijelo/i ispod nokata/nove haračlije“. Uz ove angažovane stihove Đurić se izjašnjava i kao aktivan sudionik vremena u kojem živi i stvara, pjesnik koji prihvata na sebe obavezu da progovori u ime svih onih kojima je uskraćena mogućnost iskazivanja stava. Ukazuje i na raslojavanja u društvu, na nezasite vlasnike vlasti, odljuđene prema svemu i svakom u otuđenju i prema svojima najbližima: „mi malaksali od nemanja/a oni ostali bez daha/halapljivo gutaju poslednji zalogaj/proždirući i svoju djecu“. U pjesmi „Traži me“ odzvanja kafkijanski osjećaj apsurda i klaustrofobije glavnog junaka, zapljusnutog stalnim pozivima za isljeđenje. Apostrofirana je pozicija progonjenog građanina, u čijoj psihi dominira osjećaj nesigurnosti nakon globalne obmane naroda i prevlasti mračnih sila: „pozivi redovno stižu/poštari me traže/zvone progone/poziv/mora biti uručen // pozivaju me mračne sile/razbojnici huligani/prevaranti // toliko poziva i optužbi/u čije sve to da stane grudi“. Stoga i ne čudi što se autor u pjesmi „Čija je to zemlja“ otvoreno pita na kojem se to, u stvari, prostoru lirski junak nalazi, jer se javljaju iskonska pitanja: „gdje zaustaviti se/pobosti kiljan/i reći ovo je zemlja moja/ovo je sveta zemlja“. Zato je prvo sljedeće pitanje ko to u toj i takvoj zemlji ima pravo da pjeva, i „kome je još do pjesme/nikom nije jasno/koji je vijek/i čija je zemlja/gdje se prašta/za šljeme zapaljeno/i sjeme uništeno // čija je zemlja/koju moj narod napusti/i krenu“. Dakle, pjesnik neće biti začuđen i ako se desi egzodus prevarenih, poniženih i uvrijeđenih, što je jedna od perspektiva izgubljene i besudne zemlje, koju autor prepoznaje na našem duhovnom meridijanu. Zato nije čudo što u stihovima pjesme „Kolektivni idiot“ prepoznajemo poruku pjesnika da se narod podijelio na one za mikrofonima i one s druge strane, izmanipulisane i odbačene.

Zato se i odlučuje da uputi gorke riječi prijekora etnosu, kolektivnoj svijesti koju su moćnici prekomponovali, doveli u stanje hibernacije i izgubljenosti. Time je cio jedan narod dobio ulogu „kolektivnog idiota“, što predstavlja teške i gorke riječi razočaranog pjesnika, koji vidi da sve rane svoga roda mogu njega da bole, da on može biti probuđeni dio naroda, ali da ni to ne vodi spoznaniju prava među ljudima, pri čemu se postojeće stanje stvari svodi na apsurd.

Stanje izgubljenosti i frustracije, kao pjesnikov protest, očituje se i u pjesmi „Šta da zabilježi istorija“. Autor u depresivnom tonu, gubeći vjeru u promjenu postojećeg reda stvari, postavlja pitanje o sekvencama istorije u znaku „nemanja/nekoliko ratova/gladovanja/policijskih časova/neslaganja sa Rusima //“. A na kraju se, opet u depresivnom tonu, pita kuda su se izgubile osnovne vrijednosti i „zašto više ne/'ljubimo bližnjega svoga'/jesmo li mi/narod od naroda“. Ove gnjevne pjesnikove riječi uzdižu se i pozivaju na osvješćenje čitavog etnosa, što bi predstavljalo i jedino rješenje da se izađe iz postojećeg lavirinta stvari i sistema promišljanja.


(Nastaviće se)