Đurićeva prva knjiga u Izabranim djelima, zbirka odabrane poezije, i druga, roman „Roman ti pričam“, dvije su odvojene priče za sebe, ali istovremeno i u dovoljno snažnoj korelaciji da se može govoriti o spektru tema i motiva koji ih povezuju.

Kako smo već naveli u dijelu o Đurićevoj poeziji, autor i u proznom segmentu nastupa kao čovjek iz naroda, kojem je cilj da odgoneta etničke matrice zavičaja, patrijarhalnog i posvećenog vjekovnim vrijednostima i duhovnim matricama ljudi crnogorskog sela na sjeveru Crne Gore. Zato i u romanu Đurić polazi od istih aksioma ljudskosti, moralnih postulata na kojima njegov etnos temelji svoje postojanje i trajanje. I u romanu je zadržao stav pjesnika koga „sve rane svoga roda bole“, koji nastoji da progovori dušom naroda vraćajući i u romanu vlastiti ljudski dug zavičaju i ljudima svog kraja u kojem je savladavao prve lekcije života.

„Roman ti pričam“, kao roman nestandardnog naslova, kao svojevrsna literarna parafraza, u kojoj se prepliće i eho narodne izreke „priču ti pričam“, uz fini autoironijski stav zbog čitavog kaleidoskopa zbivanja iz života glavnog junaka, predstavlja vid faktografske proze. Đurić nije htio da siže romana naglašeno zavije u literarnu imaginaciju, pa knjiga predstavlja upravo retrospektivu njegovog odrastanja na crnogorskom kršu, u selu Drijenak, i šire, u kolašinskom kraju, pa je riječ o beletrizovanoj autobiografiji sa stvarnim elementima zbivanja u čijem središtu je mladi junak, autorov alter ego, u odrastanju, familiji, seoskom i širem okruženju. Ovim romanom Đurić je na literaran način sačinio svoju odu zavičaju i zavičajnim zbivanjima, kao odrastao se vratio propitujući vrijeme za sobom. Tako je faktografsku građu propustio kroz književnu vizuru, te i na ovom mjestu vrijedi ponoviti da na kolašinski kraj gleda kao na posebnu tačku na mapi, uz opasku da je rođen na „malenoj planeti, zvanoj Drijenak, ili, preciznije, Kršija“ („Centar svijeta“).

U svjetlu takvog viđenja Đurićeve posvećenosti rodnom kraju možemo istaći da je riječ o autohtonoj zavičajnoj prozi, romanesknoj građi, sročenoj kroz sedamdeset jednu pripovijetku, kroz sedamdeset jednu kockicu mozaika o pređenom životnom putu glavnog junaka, čijom se ulogom ova zgusnuta zbirka pripovijedaka, tj. životopis, pretače u roman o životu crnogorskog sela u brdima oko Kolašina. No, sam autor ovoj knjizi daje odrednicu „Izabrana proza“ ne insistirajući na tome da je riječ o klasičnom tipu romana.

Zajednički motiv koji natkriljuje Đurićevu prvu i drugu knjigu, planinski kamen iz kojeg crnogorski seljak crpi snagu i trajanje, svakako je ugrađen i u roman, u slike o kamenom zavičaju. A upravo preko opisa vlastitog podneblja, i tla na kojem je rastao, uz eho istorijskog pamćenja, pisac je i u romanu blizak teoriji I. Tena, koju smo pominjali pišući o osobenostima Đurićeve knjige poezije „Kameni jahači“. Kao u knjizi pjesama, autor i u romanu pokazuje da ima literarni nerv da progovori mentalitetom zavičaja, ljudi uz koje je rastao i od kojih je učio prve lekcije života, među kojima je jedna od osnovnih bila da treba biti snažan i opirati se vremenu upravo kao surovi kamen, ljuti krš na kojem se obitava i traje, ugledajući se na njegovo trajanje i opiranje ništavilu. Uz to, kroz uzajamno prožimanje ljudskog bića i prirode, kamena i duše, mentalnog sklopa i materijalnog svijeta u okruženju.

Đurić nije pribjegao lakirovci zbivanja koja kao književni svjedok opisuje, nego ih je vjerno preslikao, pritom ih poetizujući uz humanistički ugao gledanja na godine iza sebe, želju da oda poštu mnogima koji više nijesu s nama. Ova dokumentarna crta romana „Roman ti pričam“ svakako ima i posebnu vrijednost dajući literarnom štivu pečat svjedočanstva kako se nekad u piščevom kraju živjelo, čemu se stremilo, kako se razmišljalo o vremenu i ljudima. Zato se, kako smo već ranije u prvom dijelu studije i naveli, „Roman ti pričam“ i doimlje kao književni muzej, galerija seoskih slika, posebno druge polovine HH vijeka.

PIŠE:

PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

(Nastaviće se)

---