Kad se Napoleon vratio iz Egipta, on je 1801. godine prisilio Austriju da potpiše mir. Ubistvo Pavla je neočekivano dovelo do raskida rusko-francuskog saveza i natjeralo Napoleona da izvrši korekciju svojih planova. Na kraju, sve je to dovelo do niza potpisivanja novih bilateralnih mirovnih sporazuma i tako omogućilo Evropi kratak predah, za vrijeme kojega su svi učesnici nedavnih ratnih sukoba mogli da procijene složenost situacije.

Napravljene su razne analize i doneseni razni zaključci u različitim evropskim prestonicama. Mladi liberali u Peterburgu na čelu sa Aleksandrom, prvo su odlučili da je došlo vrijeme da se pozabave unutrašnjom situacijom, a Evropa može i da sačeka. Međutim, tako nijesu mislili u Parizu, Londonu, Beču i Berlinu, gdje su predah shvatili samo kao mogućnost pregrupisavanja snaga, pripremajući se za nove sukobe. Napoleon je 1804. i 1805. godine ozbiljno razmatrao planove iskrcavanja svojih trupa na teritoriju Engleske i napad na London. U prvoj polovini 1805. godine u Bulonju je već čekala odlično opremljena francuska armija, koja je samo čekala pojavu magle na Lamanšu, pa da se ukrca na brodove i krene prema engleskoj obali.

U Londonu su se takođe pripremali za rat. I nije bilo sve u mogućnosti operacije iskrcavanja Francuza. Englezi su, polazeći od svojih tradicionalnih strategijskih trgovačko-ekonomskih interesa u Evropi, računali da se do mira u Evropi može doći i bez Napoleona. Samo postojanje Napoleonove Francuske, koja je dominirala na kontinentu, označavalo je ogroman finansijski gubitak za engleske industrijalce. Pored toga, u Parizu su, kao alternativnu varijantu, umjesto desanta, razmatrali mogućnost organizovanja kontinetalne blokade, od koje je gubitak za englesku ekonomiju mogao biti ogroman. Izlaz iz situacije, koji je London pronašao, sastojao se u tome da za engleski novac natjeraju Austrijance i Ruse da ratuju protiv Napoleona. Bilo je sasvim jasno, da ako se ukaže prilika za stvaranje nove antifrancuske koalicije, Korzikanac neće moći da razmišlja ni o kakvom prelaženju preko Lamanša.

Što se tiče Austrijanaca, nije bilo potrebno mnogo muke da ih nagovore da priđu koaliciji. Rat je za Beč bio jedina šansa da izbjegne tužnu sudbinu da postane drugorazredna država. Napoleon je iznenada suzio zonu uticaja Austrije, vrativši sebi Italiju, i u takvoj situaciji Austrijanci nijesu mogli da se suprotstave protivniku bez ruskih trupa, a faktički su prisajedinjene Francuskoj i male razjedinjene njemačke države. Njihovi marionetski monarsi su tada više vremena provodili u Parizu, nego u Beču.

Ništa manje nije bila uznemirena ni Pruska zbog Napoleonovih ratnih aktivnosti, ali su tada više voljeli da manevrišu između dvije političke suprotnosti, plašeći se da ne naprave grešku u proračunu.

Težak posao im je predstojao sa Rusima, koji su bili zauzeti svojim liberalnim reformama. U to vrijeme je Aleksandar sa nekoliko svojih prijatelja u najvećoj tajnosti, istina, bez nekog posebnog uspjeha razmišljao o najvažnijem pitanju: kako da država dobije Ustav. Njihovi interesi su bili da mirno trguju i budu u prijateljskim odnosima, kako sa Engleskom tako i sa Francuskom. Nikakvi ozbiljni razlozi nijesu postojali za ulazak Rusije u antifrancusku koaliciju.

Napoleon je lično pomogao Londonu. Ako je on u svoje vrijeme izvukao Pavla iz antifrancuske koalicije, onda je u nju uvukao Aleksandra. Radi se o čuvenom strijeljanju vojvode Engijenskog, koji je postao nevina žrtva Napoleona. Korzikanac mu se svetio za pokušaj atentata na njega lično, koji su organizovali Englezi i rojalisti-pristalice Burbona. Jedina krivica vojvode je bila u tome što je pripadao tim pristalicama.

PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ

(Nastaviće se)

---