Značajno je prisjetiti se i tumačenja Matije Bećkovića o Đurićevom romanu, njegovih stavova da je „čovek ono što pamti“, te da je jedna od tajni našeg identiteta to, što se „ne može znati po kom ključu je pamćenje nešto izdvojilo i zapečatilo, a nešto drugo izbrisalo, kao da ga nije ni bilo. To je jedna od tajni našeg identiteta“. Bećković naglašava i da je Đurić u svoj roman inkorporirao upravo motive koje ne može zaboraviti, ali koje je čitaocu predočio na lirski način. Stoga je njegov roman lirski obojen, a svaka njegova priča predstavlja svojevrsni oproštaj sa vremenom kojeg više nema. Bećković je istakao da se Đurić ne ugleda na bilo kojeg pisca, nego je stvarne, istinite događaje „poverio hartiji“, pri čemu su ti događaji dobili „novi, viši smisao. Tako se pesnik na najbolji način odužuje i svojim najmilijima i svome životu.“

U Pogovoru romanu, iz pera ovog kritičara, pod nazivom „Roman ti pričam Novice Đurića, ili, knjiga o odrastanju“ djelo je žanrovski određeno i kao porodični roman u više slika, jer je autor posebno posvećen istorijatu svoje porodice, svojih najdražih, uz koje i sa kojima je rastao, uz naglašen pijetet prema roditeljima. Pritom smo, na tragu ocjene Bećkovića, takođe ukazali da je riječ o lirskom postupku u prozi, zbog čega je upravo nastao roman u svjetlu sentimentalnog putovanja kroz vrijeme, uz dobijeni mozaik uspomena, „iz kojeg veje žal za djetinjstvom i odrastanjem u vremenu, koje je bilo mnogo srećnije, a porodice bile siromašnije i složnije nego danas”.

U sagledavanju Đurićevog opisa crnogorskog sela dvadesetog vijeka, od pomoći mogu biti pristupi autora srpske realističke pripovijetke 19. vijeka, Janka Veselinovića i Milovana Glišića. Veselinović je na svoj način idealizovao život na selu, a Glišić isticao bijedu i muku seoskog trajanja. Đurić ne zastupa nijedan od dva navedena pristupa. On piše prvenstveno afirmišući ljudske vrijednosti svog rodnog kraja, ukazuje na vječitu borbu gorštaka s izazovima negostoljubive prirode, ističe dobre i loše strane života daleko od urbane sredine, u kojem se moraju poštovati vjekovni zakoni prirode i čovjeka. Uz ovo, insistira na iskonskom spoju psihe svojih brojnih likova s prirodnim okruženjem u prožimanju. Ako već nije blizak pogledima Veselinovića i Glišića, smatramo da je blizu stavu Laze Lazarevića, jednog od prvih srpskih pripovjedača koji su naglašavali unutrašnji svijet svojih junaka. Stoga se može reći da atmosfera nekih Đurićevih storija u romanu ima tonove pripovijetke Lazarevića „Prvi put s ocem na jutrenje”. Tim prije što je Lazarević tvorac srpske psihološke pripovijetke, a Đurić projektuje psihološke valere u svom pripovjedačkom postupku.

Uz to, u svom realističkom romanu o crnogorskom selu autor polazi od temeljnih postulata realizma, po kojim je posebna pažnja posvećena tzv. malom čovjeku, liku običnog čovjeka iz naroda, sa svim manama i vrlinama, preko kojeg se očitava i matrica samog naroda, njegove kolektivne odlike na pojedinačnom primjeru. U realističkom postupku prisutni su opisi patrijarhalnog društva, posebno kroz porodične i globalne društvene prilike, i opise života na selu i u gradu. Ovi elementi realizma upravo su prisutni u postupku Đurića. U njegovom romanu se, u realističkom maniru, osjećaju i odbojnost i zaziranje glavnog junaka od urbane sredine, u ovom slučaju, kolašinske, to jest, Kolašina, koji je iz vizure sela Drijenak i mogao djelovati kao slika velegrada. Uostalom, kroz svoje pripovijetke autor ima i sižee o sukobu sela i grada, uz lične doživljaje, a takvi sadržaji su takođe u okviru realističkog pripovjedačkog postupka.

Upravo jedan od takvih nalazimo u pripovijeci „Dijete je čovjek i po”, na temu miroljubivog sukoba sela i grada, što je oličeno kroz odmjeravanje snaga glavnog junaka sa dječakom iz grada. Autor priču započinje stavom u duhu naslova: „Nije se lako nositi ni sa dječačkom pameću. Ta prva stepenica sa koje počinjemo udisati život zna da bude veoma provokativna, nepredvidljiva, možda i sa posledicama koje i ne slutimo, samo zato što smo djeca, nepromišljena i puna ponosa na koji stariji zaboravljaju i nemilosrdno ga gaze.”

PIŠE:

PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

(Nastaviće se)

---