-PIŠE: PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

Praveći kratkim novelističkim skicama azbučnik normi ponašanja u seoskoj porodici, pisac nas vraća u prošlo doba opominjući novog čitaoca da se i sam presliša na temu odgoja djece. Stoga se Đurićev roman doimlje i ne samo kao savremeni „Domostroj“, nego ima dodirne tačke i sa još jednim djelom ruske literature: u pitanju je čuvena „Pedagoška poema“ Antona Semjonoviča Makarenka (1888–1939), ruskog pedagoga, pisca i najuglednijeg obrazovnog teoretičara SSSR-a.

Makarenko je napisao više knjiga upravo o obrazovanju mladih ističući svoja pedagoška iskustva i u navedenoj knjizi, po kojoj je posebno i upamćen. U „Pedagoškoj poemi“ piše o svom životu i radu u koloniji mladih zapuštenih generacija, na koje je izvršio koristan uticaj u njihovoj resocijalizaciji.

A upravo pedagoški tonovi u zdravoj seoskoj sredini u romanu Đurića bivaju osnovni fon na kojem se profiliše karakter svakog djeteta, pri čemu se stiče utisak da seoski roditelji imaju uvijek skrivenu bojazan od gradske sredine i perioda adaptacije djece na urbane uslove i oblike ponašanja gradske omladine, za šta djecu treba na vrijeme pripremiti i time sačuvati od očekivanih frustracija.

Da Đurić vaspitni proces mladih prihvata kao obavezu svih roditelja u svakom vremenu, čime se prenose pozitivni obrasci ponašanja, dokaz su i završne rečenice novele „Ćutim i slušam“: „Sada se kaže da smo tako vaspitani, ali meni se čini: sve je u krvi. Nasledno. Geni su to. To što roditelji nikada ne činjahu, ni djeca neće. E, to je tako. To smo dokazali i o tome nema sporenja. Još samo da i naša djeca na vrijeme to spoznaju. Da nas ne zastide.“

Za neke hiperavangardne pisce, novele ovakve pedagoške i edukativne sadržine bi predstavljale prevaziđene književne poglede, ali u vremenu alijenacije i dijelom poremećenih društvenih vrijednosti pripovijetke ovog tipa imaju dodatnu vrijednost u sučeljavanju dva vremena i pozivanju na veću brigu o novim generacijama. Stoga autor ove studije i smatra da bi „Roman ti pričam“ ili neke njegove storije trebalo uvesti u okvire školske lektire, kao edukativno štivo za djecu novih pogleda, koju treba podsjećati na obavezu formiranja zdrave ličnosti i u vremenu novih izazova i kršenja moralnih normi. Pritom uz zavisnost od društvenih mreža u koje dijete bez roditeljskog nadzora može upasti kao žrtva mahinacija na internetu, ali i u svakodnevnom životu od kuće do škole.

A u noveli „Čistota za pamćenje, a ne odijelo“ autor pravi fino poređenje između duhovne i fizičke ljepote, ukazuje na imperativ seoske porodice da sve mora biti čisto, ispeglano i dotjerano. U središtu tog procesa opet je svemoguća mati kroz njene vječite napore da svaki član familije mora biti uredan, da djeca, ali i ona i otac moraju biti za primjer ostalima u kući i selu: „Voljela je da budu uredni i kada podugo nosahu ista odijela. Da ih čistota ovjeri i preporuči, a ne neki nevažni detalji. Znala je šta narod pamti i šta duže od odijela traje.“

Nakon pripovijedaka o ocu i majci slijedi i novela zahvalnosti đedu Niku, koji nikom nije dozvoljavao da digne ruku na unuke („Đedova rana i medalja“: „Malo smo se družili, ali je ta ljubav u meni neizbrisivo urezala njegov lik. Dobrota i nježnost izgleda da se same ne daju izbrisati, da ne blijede i zauvijek žive.“

Ali, praveći skicu za lik voljenog đeda, autor posebnu pažnju svraća na jednu od mnogih, tzv. skrivanih stranica crnogorske istorije, uz lirski obojen stav kojim je prožet roman u cjelini: „Kako su čudni putevi Gospodnji, i sudbina našeg đeda bila je čudna, a ljudske sudbine nikada ničim jedna drugoj ne liče osim po tuzi, brizi, patnji...“

Kroz storiju o djedovom učešću u ratovima, romanopisac je osvijetlio i detalj da je Niko „bio živi svjedok ubistva vojskovođe, junaka sa Vučjeg dola, komandanta Druge divizije crnogorske vojske i komandanta Zetskog odreda – Blaža Boškovića“. Bio je zapao u nemilost knjaza Nikole, zbog čega je likvidiran pod okriljem noći, a tom prilikom djed Niko bio ranjen i potom dobio medalju Obilića, koju je tretirao kao ironijski obojeni prst sudbine. Novela se završava gorčinom djeda-junaka, koji zbog opisanih događaja medalju „nije držao u baunu kao vrijednu stvar. Obilića ili Medalja za hrabrost! Nije je ni pogledao. Dao je djeci da se igraju...“


(Nastaviće se)

---