-Priredio: Miladin Veljković

Posebnu istorijsku ulogu Pupin je odigrao na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Problemi oko određivanja granica novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su mnogobrojni i prijetila je velika opasnost da znatni djelovi teritorije novonastale države uđu u sastav drugih zemalja. Pri tome je posebno osjetljivo i teško bilo pitanje razgraničavanja sa Italijom, dakle na zapadnoj granici Kraljevine SHS, zbog tajnog Londonskog ugovora (sklopljenog 26. aprila 1915), kojim su sile Antante obećale velike teritorije Italiji, nauštrb buduće novonastale države Južnih Slovena. Veliki ugled i Pupino svjetsko ime, uz činjenicu da je imao veliki krug prijatelja i poznanika, uključujući i tadašnjeg predsjednika SAD Vudroa Vilsona, podstakli su Nikolu Pašića da pozove tog velikana.

Pašić je najprije uputio vladi u Beogradu, 18. marta 1919. godine, telegram sa predlogom da se pozove i Pupin kao član naše delegacije. Ne čekajući odgovor iz Beograda, Pašić je, kao predsjednik naše delegacije, naložio srpskom poslaniku u Vašingtonu Slavku Grujiću da pozove Pupina da što prije dođe u Pariz. U međuvremenu vlada je prihvatila Pašićev predlog 23. marta: „Kabinet odobrava što ste pozvali Pupina i nalazi da je dosta. Troškove će država primiti ako bi ih bilo”, pisalo je u telegramu upućenom predsjedniku naše delegacije.

Pupin je otputovao iz Njujorka 29. aprila preko Engleske, da bi se našao u Parizu 10. aprila. Odmah po dolasku sastao se sa Nikolom Pašićem i detaljno razmotrio sva pitanja koja su se odnosila na opravdane, ali teško ostvarive zahtjeve naše delegacije. Pupin je, po običaju, dobro prostudirao sve istorijske, etničke, ekonomske, političke i druge okolnosti. Tokom čitave konferencije bio je čvrsta veza i spona između naše delegacije i američkih predstavnika. Stavove naše delegacije posebno je razmatrao sa vrsnim stručnjakom koji se nalazio u američkoj delegaciji Daglasom Džonsonom, koji je bio zadužen za razmatranje razgraničenja država u Evropi nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Za vrijeme svog pedesetodnevnog boravka u Parizu (sve do 31. maja) Pupin je mnogo doprinio da Amerikanci shvate opravdane i legitimne zahtjeve koje je tražila delegacija novonastale Jugoslavije. On je bio izuzetno iskusan i vispren pregovarač, sa velikim smislom za diplomatiju, tako da je posebnu pažnju usmjerio na američke „poglede i na šta najviše obraćaju pažnju”. O njegovoj aktivnosti na Mirovnoj konferenciji u Parizu piše P. Hadži-Pavlović („Pupin među Srbima u Americi”, Tehnički list, Zagreb, 1935) na sledeći način:

„Prof. Pupin upoznao se sa svima važnim pitanjima i licima i, pošto je naučio mnoge stvari koje mu nisu bile poznate, otišao je u hotel `Krijon`, gdje je bila američka delegacija. Amerikancima je davao obavještenja o našim opravdanim težnjama. Prije prvog sastanka sa američkom delegacijom stalno je bio s njom u vezi, kao posrednik i spona između naše i američke delegacije...

Na američkoj strani bio je u dodiru sa ministrom spoljnih poslova Lansingom, ministrom rata Bekerom i sa mnogim mlađim članovima, među kojima je bilo mnogo njegovih ličnih prijatelja, kao i njegov bivši talentovani đak Armstrong. Sem toga, prof. Pupin je vodio razgovore i sa predsjednikom Vilsonom, koga je dobro poznavao još kao profesora i rektora Prinstonskog univerziteta, pa poslije i kao guvernera države Nju Džersi, od 1910. do 1912. godine, sa koga je položaja 1912. godine izabran za predsjednika Unije, da 1916. godine bude ponovo izabran. Poslije ponovnog izbora za predsjednika, Vilson je objavio rat, a zatim došao u Pariz da uzme vidnog učešća na Konferenciji mira. Poznato je šta je prezident Vilson rekao Rumunima kada su tražili Banat sve do Pančeva, tvrdeći da je cio Banat rumunski. `Poznajete li profesora Pupina? Ja znam da je on iz Banata, a poznajem ga, međutim, kao vrlo vatrenog rodoljuba!`”

Pupinove zasluge oko određivanja pojedinih zapadnih i sjevernih granica novonastale zemlje Južnih Slovena stekle su istorijski značaj. Detaljno i svestrano vrednovanje tog njegovog doprinosa još uvijek je stvar istorijskih proučavanja (o tome se može čitalac detaljnije informisati u knjizi „Život i djelo Mihajla Idvorskog Pupina” – Zbornik radova naučnog skupa, održanog u Novom Sadu i Idvoru 4–7. oktobra 1979. godine; knjiga je objavljena u Novom Sadu 1985. g.). Neosporno je da je Pupin 19. aprila američkoj delegaciji uručio „Memorandum” o Sloveniji kojim je, tačku po tačku, ukazao da su pojedini djelovi slovenačke teritorije nepravedno bili dati Italiji (Bled, Bohinj, njihova okolina i još neka područja). Pupin je za vrijeme rasprave o tom pitanju održao tako vatren i nadahnut govor da je član naše delegacije Ribar plakao od radosti, kako pišu ondašnje novine.

(Nastaviće se)

---