Program kneza Miloša prema Turskoj svodio se na sledeće tačke: povratak nasledstva prestola, suspenzija Hatišerifa iz 1838. godine i donošenje novog ustava i iseljenje Turaka. Podršku u svojoj politici knez je očekivao na prvom mjestu od Rusije. Potvrdu te podrške knez je jasno dobio već početkom marta 1859. godine, kada je ruski car Aleksandar II odlikovao kneza Miloša Ordenom belog orla. Tom prilikom knez je ruskom konzulu izjavio da je uvijek bio odan ruskom caru, kako u sreći, tako i u nesreći, u otadžbini i u izgnanstvu, te da su ta osjećanja nepromijenjena i da će im ostati vjeran do kraja života. Knez je dobio obećanja od ruskog predstavnika da će Rusija podržati pitanje promjene unutrašnjeg uređenja Srbije, ali ne putem usvajanja novog ustava, već preko zakona, kojima bi se stari ustav djelimično mijenjao. Iz Petrograda i Carigrada ruskom predstavniku je savjetovano da utiče na kneza da vodi strogo obazrivu politiku promjene unutrašnjeg uređenja, da bi izbjegao svaki pokušaj miješanja stranih država u unutrašnje poslove Srbije, naročito Velike Britanije, Austrije i Osmanskog carstva, koje ionako nijesu blagonaklono gledale na promjenu na srpskom prestolu.

Kako knez nije mogao da se osloni na Savjet, gdje ga je čekao otpor konstitucionalista, smatrao je da će potporu svoje politike naći u poslušnoj skupštini, sa gomilom seljačkih poslanika kojima bi lakše manipulisao. Raspustio je Svetoandrejsku skupštinu, nakon čega je obrazovan zakonodavni odbor, koji je trebalo da pripremi predloge za novu skupštinu. Plan o promjeni ustava knez je saopštio ruskom konzulu. Obojica su se saglasili da je najbolja varijanta da se Srbija direktno sa Portom dogovori o izmjenama određenih tačaka ustava i time izbjegne strano miješanje. Kako je Porta uporno odbijala ovakvu ideju, ruski konzul je dobio naređenje da utiče na kneza da odustane od promjene ustava i da sačeka bolje vrijeme. Knez je sa vidnim nezadovoljstvom prihvatio ovaj ruski predlog, posebno jer je želio da zakonski u potpunosti ograniči prava članova Savjeta. U dogovoru sa ruskim konzulom donijeto je prelazno rešenje, kojim je djelimično ograničena vlast savjetnika. Savjetnici su pravno odvojeni od sultana, a vezani za kneza, o čemu svjedoči nova zakletva, u kojoj nije bilo pomena sultana ili Porte.

Pitanje promjene ustava stavljeno je u drugi plan u periodu od sredine marta do početka jula 1859. godine, jer su evropski događaji povukli Srbiju u drugi smjer. Primjer Vlaške i Moldavije, koje su postigle ujedinjenje početkom 1859. godine, pokazao je što se sve može postići upornošću. Italijansko pitanje, koje je do tada tinjalo, buknulo je 1859. godine, i tako okrenulo sve oči u tom pravcu. Vlada Sardinije je odlučila da otvori konzulate u Beogradu i Bukureštu, vidjevši u Srbiji i Rumuniji potencijalne saveznike, koji bi diverzijom u Austriji olakšali posao italijanskim jedinicama. Konzul Astengo stigao je u Beograd sredinom marta 1859. godine. Već u prvim razgovorima sa knezom Milošem stavio je do znanja srpskom vladaru francusko-italijanske planove i pozvao je Srbiju na saradnju. Međutim, i knez Miloš i njegov sin vidjeli su da Srbija ovim planovima ne dobija ništa konkretno, iako se od nje očekivala saradnja na podizanju ustanka Mađara i austrijskih Srba, te ukoliko Engleska uzme učešća u ratu na strani Austrije, i dizanje hrišćanskih naroda u Turskoj. Konzul Astengo je od kneza Mihaila dobio jasnu izjavu da Srbija nije sposobna da učestvuje u predloženoj akciji, najviše zbog oskudice u naoružanju. Bilo kakva akcija i ulazak u rat, bez prethodnog pismenog sporazuma sa Francuskom i Sardinijom, za Srbiju su predstavljali opasnost da se izloži napadu Austrije i Turske, u slučaju neuspjeha, odnosno nesigurna teritorijalna obećanja u slučaju uspjeha.

Po odobrenju kneza Miloša, Mihailo je preduzeo put u Beč, Pariz i London, da bi direktno saznao šta se može očekivati od rata u Italiji.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---