Pobjedom Mladoturske revolucije 1908. godine pušteni su na slobodu osuđeni narodni prvaci, vođe i organizatori Vraneško-premćanskog ustanka iz 1906. godine. Ništa više lijepo narod Zatarja nije osjetio, a nije ni imao iluzija da će mladoturski režim poboljšati položaj srpskom narodu u ovome kraju. Proklamovane slobode mladoturskim ustavom nijesu oduševljeno prihvatili ni Muslimani, naročito oni iz Vraneša, nijesu mogli prihvatiti proklomovane principe o jednakosti sa rajom, a kamoli vidjeti naoružanog Srbina u turskoj vojsci. Sa Cetinja su stizali savjeti da stanovništvo bude lojalno vlastima, jer je postojala nada da će novi režim poboljšati položaj srpskoga stanovništva. Pošto su Mladoturci bili nedosljedni u sprovođenju svoga programa, nagoviještene promjene su samo raspalile strasti. Položaj srpskog stanovništva postao je krajnje težak.

Tako se 1909. godine dogodila erupcija razbojničkih pojava, pljački, premlaćivanja i ubistava. Između Tare i Lima krstarilo je nekoliko muslimanskih odmetničkih četa, koje su vršile razna zlodjela. Mjesno stanovništvo, odnosno hrabri i odvažni pojedinci, sastavljali su družine i preko noći svetili se zulumćarima, kako bi zaštitili svoj narod, pod izgovorom da je to uradila hajdučka četa. Bilo je i izbjegličkih četa koje su boravile na crnogorskoj teritoriji i otuda upadale da zaštite srpski narod i zastraše zulumćare. Tako su se crnogorsko-turski odnosi zaoštrili do krajnjih granica. Zapleti sa Turskom nizali su se u pograničnim krajevima, a političku klimu u Sandžaku naelektrisalo je do usijanja. Ovome su doprinijela brojna ubistva Srba u Mojkovcu, Bijelom Polju i Sjenici. U vraneškoj kazi ubistva su postala svakodnevna pojava. Sve je ovo vodilo sukobima širih razmjera.

Napokon je i crnogorskoj vladi bilo jasno da je rat sa Turskom neizbježan. Tako su 1912. godine krenuli pregovori o stvaranju balkanskog saveza, koji su tekli povoljno. Očito je dat signal i narodu da se sprema za oružanu borbu. Od strane uglednih i uticajnih ljudi počele su pripreme radi upoznavanja i mobilisanja i pripreme za rat protiv Turske. Formirana je neka vrsta štabova koji su imali zadatak da pripreme narod za borbu u Zatarju. Za srez pljevaljski su bili iz pograničnih potarskih sela Spasoje Vojinović, Vukota Peruničić, Radule Vuković, Josif Golubović, Perko Čabarkapa, Lazar i Mašan Knežević, Danilo i Zako Ćosović i drugi, za srez bjelopoljski: Milun Smolović, Jovan Šutović, Tadiša Zejak, pop Nešo Joksimović, Janko Čović, Milovan Kljajević, Rade Šestović, Marko Sekulić i drugi. Vršene su pripreme za predstojeće događaje. Osnovni cilj bio je da se narod objedini i za borbu pripremi.

Tako je u susret Prvom balkanskom ratu, sa područja bjelopoljskog sreza koji je isturen prema Potarju, formiran Prošćensko-barički bataljon. U tim pripremama značajnu ulogu je imao oficir Crnogorske vojske Sekula Bošković koji je bio prvi komandant tog novoformiranog bataljona. Bio je to, u to vrijeme, isključivo dobrovoljački bataljon koji je formiran po šablonu vojske u starim granicama Crne Gore. To je jedan vid narodne vojske sastavljene od gorštaka ovoga kraja željnih slobode, za koju se borilo sve sposobno ljudstvo od 17 do 62 godine. Bila je to vojska bez vojničke obuke, sa lošim i zastarelim naoružanjem, bez vojničkog odijela i obuće, sa neškolovanim četnim starješinskim osobljem, ali sa velikim borbenim moralom. U svom sastavu bataljon je imao šest četa, i to: dvije Prošćenske, jedna Barička, jedna Stožerska, jedna Bliškovsko-kovrenska i jedna Vraneška.

Komandiri četa su bili: Prve Prošćenske Jovan Šutović; Druge Prošćenske Milun Smolović; Baričke Mileta Zejak; Stožerske Janko Čović; Bliškovsko-kovrenske Milovan Kljajević; Vraneške Milovan Joksimović.

Barjaktari četa bili su: Prve Prošćenske Radosav Mrdović; Druge Prošćenske Vučić Vujičić; Baričke Miloš Bošković; Stožerske Rade Šestović; Bliškovsko-kovrenske Marko Sekulić; Vraneške Ilija Konjević.

PIŠE:

SVETISLAV ŠESTOVIĆ

(Nastaviće se)

---