Iako je sve do obznanjivanja Rezolucije Informbiroa, sukob sa Staljinom držan u tajnosti, Udba, svemoćna i sveznajuća jugoslovenska služba državne bezbjednosti je već od prvih znakova pogoršanja odnosa sa Sovjetskim Savezom počela budno da prati ponašanje ljudi, osluškuje šta narod, obični ljudi kažu, ko i kako, u kakvom tonu pominje Ruse, pominje Staljina, a ko Tita i jugoslovensko partijsko i državno rukovodstvo.

Pažnja je posebno usredsređena na ponašanje „reakcije“, kako su tada imenovani gubitnici u minulom ratu. U toj atmosferi zloslutnog iščekivanja i straha živjelo se mjesecima, a strah, zebnja i nedoumica su, ipak, kulminirali kad su počele da kruže vijesti o prvim hapšenjima i čistkama, kad se saznalo da su se iza brave našli i neki istaknuti partijski, državni i vojni rukovodioci, ratni komandanti i čelnici, do juče slavljeni i veličani kao heroji Revolucije.

Ta premučna atmosfera straha i neizvjesnosti, zlosluća i beznađa, ispunjavala je tog zlog proljeća i dom Slavke Tomović, tada pedesettrogodišnje prevremeno penzionisane učiteljice, udovice Božidara Tomovića, predratnog sudije Apelacionog suda u Podgorici, koji je na samom kraju rata, bez suda i suđenja, likvidiran kao „narodni neprijatelj“. Ona je sa troje stasale djece, ćerkama dvadesetšestogodišnjom Spomenkom i sedamnaestogodišnjom Olgom – Lolom i sinom Vladetom, koji je tada imao 21 godinu, živjela u nekadašnjoj Venizelosovoj ulici broj 12 u Beogradu, (poslije rata je dobila ime po velikom američkom komičaru Čarliju Čaplinu).

Stanovali su u jednoj sobi velikog stana Spomenkine nekada veoma imućne prijateljice, u koji su revolucionari poslije oslobođenja Beograda uselili još dvije porodice. Vlasnici su ostavili samo tu jednu sobu i nešto namještaja, a ona je potom ustupila i tu smjestila svoje prijatelje Tomoviće. Četvoro odrasle čeljadi u sobi punoj namještaja i stvari koje nijesu konfiskovane vlasnici!

Sustanari, porodice koje su prije njih tu silom useljene, nijesu Tomovićima priredili dobrodošlicu, a pakost se posebno rasplamsala kad su doznali da je to familija „opasnog narodnog neprijatelja”. Otišli su dotle da su im uskratili čak i pravo da koriste jedino, zajedničko kupatilo u stanu!

Tako su stalno živjeli u nelagodi i strahu da bi se i zbog preglasno izgovorene riječi mogli naći na ulici. Zato su na prstima i ulazili i izlazili, govorili tek koliko se mora i uglavnom šapatom.

Djeca bi za svojim obavezama po zori otišla iz stana, koje u školu, koje na fakultet. Najstarija Spomenka je uz studije prava pokušavala nešto i da radi, jer se od majčine zlehude penzijice nije moglo preživjeti, ali se za njom stalno vuklo prokletstvo da je ćerka narodnog neprijatelja, koje joj je zatvaralo sva vrata i iznova budilo očaj i beznađe.

Zlosrećna majka Slavka, kad god bi se Spomenka vratila kući i kazala da je nijesu primili ili da su je opet otpustili zato što je ćerka Božidara Tomovića, kad god bi se koje od ostalo dvoje djece požalilo da je doživjelo kakvu sličnu uvredu ili neprijatnost, samo je smireno ponavljala: strpite se, strpljen – spašen, i ovo će jednom proći kao što prolazi i sve drugo u životu, i zlo i dobro; danas je nama teško, a lako može doći vreme da bude teško i onima koji sad sve čine da nama bude teško – ničije nije zadovek; vaš otac je bio častan čovek, ali je imao nesreću da se u pogrešnom trenutku nađe na pogrešnom mestu, da se nađe na meti nerazumnih i plitkoumnih ljudi, slepih poslušnika i bespogovornih izvršilaca nečije sulude samovolje, onih koji prvo pucaju, a onda pitaju za krivice i grehove...

Djecu je uporno učila i vaspitavala da je u ovakvim vrtložnim, slomovratnim i nesigurnim vremenima najpametnije da ne vide što vide i da ne čuju što čuju, da je svaka sila za vremena i da joj se najpametnije skrajnuti s puta.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---