Kad bi jutrom sa zebnjom ispratila djecu, i Slavka Tomović bi otišla iz stana, najčešće kod svojih prijatelja Popovića, Milje i njene ćerke Anđe, u jednu od rijetkih, ako ne i jedinu kuću u Beogradu, u koju je ulazila bez zazora i sumnje. I tog 8. juna 1948. godine, otišla je kod Popovića pošto je ćerku Olgu – Lolu i Vladetu ispratila u školu, odnosno na fakultet, a Spomenku, koja se tih dana, začudo, nešto duže zadržala na nekom poslu, na neki službeni put u Sarajevo – prvi put da leti avionom.

Došla je sjetna i zabrinuta više nego obično i uglavnom ćutala više nego ikad ranije. Odsutno i kratko bi odgovorila na pitanja svojih prijatelja i potom ponovo zaćutala i utonula u sumor, očigledno zaokupljena nekakvim svojim teškim brigama. Njene prijateljice su bile uvjerene da je sustigla tuga za izgubljenim sinom i mužem i skolila sumnja da li će uspjeti da održi porodicu i troje djece izvede na put.

Tako sve do popodne, do gonga koji je označio početak prvog popodnevnog dnevnika Radio Beograda i spikera koji je počeo da čita vijesti:

„Ovde Radio Beograd. Vesti. Tanjug javlja da je grupa naoružanih bandita, koja je, izgleda, imala podršku i nekih članova posade, jutros otela avion Jugoslovenskog aerotransporta sa redovne linije Beograd – Sarajevo i prisilila ga da sleti na italijanski aerodrom u Bariju. Banditi su se tu iskrcali i predali karabinjerima, a avion sa ostalim putnicima se, nakon kraćeg zadržavanja, bezbedno vratio u Sarajevo. Istraga je u toku...“

– Blago mi i kuku, žalosnoj, uspela je! – uzbuđeno i sa očigledno pomiješanim osjećanjima i brige i radosti, i očaja i olakšanja, tiho je, kao za sebe prozborila Slavka. – U tom avionu je bila moja Spoma! Ona je bila jedna od tih koji su ga oteli! Sad neka joj je Bog veliki u pomoć i njoj tamo u tuđini i nama ovde – dodala je brižno, ali i s nekim čudnim olakšanjem kao da je isprtila neko veliko, preteško breme...

Ogranak velikog bratstva Tomovića iz Lijeve Rijeke i Mateševa, iz kojeg je Božidar Tomović, u Vasojevićima na uže zovu Boškovići po Tomovom sinu Bošku. Rodoslovna knjiga Tomovića, koju je prije nekoliko godina sročio inžinjer Radosav Tomović, koja prati ovu bratstveničku lozu od polovine 18. vijeka, veli da je rodonačelnik Tomo imao tri sina – Dmitra, Boška i Radoja.

Božidar Tomović je bio unuk Mijajla Tomovića najstarijeg sina Boška Tomova. Božidarov otac Staniša Mijajlov, kako piše Radosav Tomović, rođen je 1865. godine u Lijevoj Rijeci. Bio je oženjen deset godina mlađom Perunikom od Đekića iz Kralja, koja mu je rodila sinove Božidara, Panta i Lazara i ćerku Mariju.

Kako je Staniša umro veoma mlad, njegovoj Peruniki, dvadesetčetvorogodišnjoj udovici, na pleći je palo preteško breme podizanja četvoro siročadi, ali je ova odvažna i stamena žena muški nosila to breme i u tome je nije pokolebala ni nesreća kad joj je srednjeg sina Panta bolest pokosila već u ranoj mladosti. Ostalu dvojicu sinova je uputila u svijet na školovanje, a ćerku Mariju udala u Đakovicu za protu Luku Bulatovića, ali, kako sa njim nije imala poroda, baš kao ni njen brat, najmlađi Stanišin sin Lazar, potomstvo Staniše Mijajlova Tomovića i njegove Perunike se svelo na jednu svijeću, na najstarijeg sina Božidara.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---

Nesreća Lazara Tomovića
Kad je Lazar Tomović – rođen je 1897. godine – završio Višu crnogorsku vojnu akademiju i postao oficir, pa još kad je zbog ispoljenih sposobnosti, znanja i vojnog umijeća, uz to i kao veoma lijep i stasit oficir, izabran za vojnog atašea na italijanskom kraljevskom dvoru, kad je sve ukazivalo da je pred njim velika i lijepa vojnička karijera, desila se nesreća: na nekoj vojnoj paradi Lazar je pao s konja, ozbiljno povrijedio kičmu i zauvijek morao da skine oficirsku uniformu – da u cvijetu mladosti i najvećeg životnog napona ode u penziju. Oženio se, ali nije imao djece sa Vojvođankom, porijeklom Čehinjom, Olgom Grojić, a umro je i sahranjen u Beogradu 1937, u četrdesetoj godini života.