-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Negdje početkom juna 1945. godine, tek što se rat završio, moja majka se jednog dana spremi i ode kod dr Ivana Ribara, koji je tada bio velika glava u novoj komunističkoj vlasti – predsjednik Prezidijuma ustavotvorne skupštine – sjećao se Vladeta Božidarov Tomović. – Moji roditelji su se sa njim dobro znali iz tih predratnih vremena, posebno otac, a sprijateljili su se kao pravnici i veliki pobornici ujedinjenja svih južnoslovenskih naroda.

Primio Ribar Slavku bog zna kako i obećao da će se brzo raspitati za Božidara i odmah ga dovesti u Beograd, jer im je, kako je naglasio, takav iskusni pravnik i čovjek takvog kalibra potreban kao hljeb nasušni.

– Nemam, Slavka, nažalost, ništa dobro da ti kažem: ove naše usijane glave su ubile Božidara! Idi kući, podiži i pazi tu djecu i gledaj kako njih da izvedeš na put – kazao joj kad je, po dogovoru, za nedjelju dana ponovo došla kod njega...

Nije potrebno naglašavati kako je bilo mojoj majci kad je čula kakvu je sudbinu dočekao Božidar, kako nas je ta vijest sve zgromila, pogotovu što ni o mom bratu Draganu nismo ništa znali, što je iz dana u dan postajalo sve izvjesnije da je i on nestao negdje na tom mučeničkom putu odstupanja put Zidanog Mosta kao i hiljade drugih.

No, bilo je to vrijeme kad se nije smjelo ni tugovati, pogotovu za onima koji su pali i nestali „na drugoj strani“, koji su označeni i prokazani kao izdajnici i odrodi. Krijući i od nas koliko joj je teško, majka je ipak stisla srce, shvatila da od tugovanja nema ništa. Počela je obijati pragove i tražiti posao, bilo kakvu službu da bi održala porodicu. Naravno, tako iskusna učiteljica bi brzo i lako našla namještenje u bilo kojoj školi u Beogradu da nije bila supruga i majka „narodnih neprijatelja“.

Jednog dana se zaputila i u Ministarstvo prosvjete i zakucala pravo na vrata u to vrijeme svemoćne Mitre Mitrović, supruge Milovana Đilasa, koja je tada tamo vedrila i oblačila. Računala je opet na staro, predratno prijateljstvo, koje su Božidar i ona imali sa njom:

– Dolazi u obzir samo Kosmet, idi u Prištinu, čeka te mjesto učiteljice – rekla joj je hladno Mitrovićka... Slavka Tomović je prihvatila „velikodušnu“ ponudu Mitre Mitrović i otišla u Prištinu, u bijedu i mrak te zaostale, zapuštene, podijeljene i zakavžene sredine, u kojoj je tada još bjesnio rat sa balistima, ostavljajući praktično na ulici troje pristasale i nezbrinute djece.

– Ostala je godinu dana – ispričao mi je njen sin Vladeta. – Kad se vratila, gotovo da je nismo prepoznali. Jasno se vidjelo kako joj je bilo i šta je izdržala. Bila je to uboga, oronula starica, sasvim posijedela i uvenula, dobila šećer i krvni pritisak – ni sjenka od nje i njene ljepote.

Iduće školske godine se nije vratila u Prištinu. Više ne znam, ili je to, možda, ona krila i od nas, ko joj je i kako pomogao – biće ipak da je opet proradilo neko staro dobro predratno prijateljstvo, njeno i Božidarovo – tek ona je nekako uspjela da reguliše neku prijevremenu penzijicu i skrasi se s nama u Beogradu.


(Nastaviće se)

---

Likvidacija bez ispita
Božidar Tomović, jedan od najpoznatijih predratnih crnogorskih pravnika, tvorac „Pravnog zbornika“ i autor do danas aktuelne i nezamjenjive knjige „Nasledno običajno pravo u Crnoj Gori“, koji je za sve vrijeme rata ostao po strani, nije krajem 1944. krenuo u odstupnicu sa četnicima, iako mu je tamo bio sin Dragan, ali se sa krvave mateševske raskrsnice preko koje je krcala njemačka vojska u odstupanju, sklonio kod prijatelja u Trebešicu kod Tuzi Ljevorečkih. Tu je, međutim, početkom januara 1945. godine banula partizanska patrola i bez ispita ga strijeljala. Neko je, po prilici, posijao priču da će Tomović po završetku rata biti ministar pravde u jugoslovenskoj vladi koju kralj Petar Drugi priprema u Londonu, što je očigledno bilo doboljno da Tomoviću odleti glava...