Ljubav dvoje mladih koja je tako iznenada planula u Podgorici u paklu rata i okupacije, nije splasnula ni kada je Spomenkin otac Božidar Tomović dospio u zatvor i završio u koncentracionom logoru. Ona je znala da njen dragi Đani nije za to kriv, da on nije fašista već humanista, koji se bez svoje volje i želje našao u ratnom vrtlogu, koji samo misli kako da se ne ogriješi i kako da se izvuče iz tog krvavog kola i živ i zdrav vrati kući i kako sa sobom da povede i svoju dragu.

Zlobnici su, naravno, kako to samo oni umiju, i na čednu ljubav Spomenke Tomović sa mladim italijanskim oficirom – ljekarom, gledali svojim zlobnim očima, vozdigli je i protumačili kao najcrnji oblik izdaje i saradnje sa okupatorom, a prave posledice će stići kasnije, posebno poslije septembra 1943. godine kada je Italija kapitulirala i kada je i doktor Đani de Vido morao napustiti Podgoricu.

Otišao je, siguran da će i zlo rata kao i svako zlo jednom minuti i da će njegova ljubav tada procvjetati. Dvoje mladih su se očima, jer riječi su tu gluve i prazne, zakleli da ih nikad i ništa sem smrti neće i ne može rastaviti. Otišao je i za uspomenu odnio sjaj suza i tamu straha i brige u njenim očima, a njoj je za sjećanje i utjehu ostala toplina i sigurnost njegovog pogleda, priča o, činilo joj se, njoj nedostižno dalekoj Padovi, čak i ako jednog dana oružje zaćuti i rat mine, ako prođu strahote i užasi smrti i pogibija.

Spomenka Tomović od bolnog rastanka u Podgorici u septembru 1943. nije pojma imala o svom dragom, da li je preživio rat, niti je znala neku adresu na koju bi se mogla obratiti da to provjeri i raspita se, a da se i ne govori o tome da je on mogao doznati nešto o njoj nakon zloslutnih vijesti o strašnim razaranjima Podgorice i desetkovanju nedužnog stanovništva u akcijama savezničke avijacije, koje su uslijedile nakon kapitulacije Italije. Uz sve to, i odnosi Italije i Jugoslavije su dugo poslije rata bili zategnuti do zveckanja oružjem i sporo normalizovani.

A onda se, kao u najboljim romantičnim storijama sve desilo nenadno i slučajno, kako to valjda samo život i neka viša sila, sudbina umije da izrežira i udesi:

– Jedan doktor iz Beograda – sjeća se Spomenkina sestra Olga – Lola – zvao se Nikola Babac, koji je rat preživeo u nekom od koncentracionih logora u Nemačkoj, vraćajući se posle oslobođenja iz zarobljeništva, nekako je stigao u Italiju, do Padove, gde se, po prilici, iz nekih razloga zadržao neko vreme. Ne znam više kako, ali on se tu jednog dana našao u nekom društvu lekara u kojem je bio i Đani.

Kad je čuo da je Babac Jugosloven, Đani mu je ispričao da je za vreme rata bio u Crnoj Gori, u Podgorici, i da je tamo upoznao i zavoleo jednu lepu devojku, ali da o njoj od tada više ništa ne zna. Kazao mu je da se ta devojka zvala Spomenka Tomović i dao mu svoju adresu s molbom da je nekako preda Spomenki ako bi kojim slučajem uspeo da je nađe.

Doktor Babac se iz Padove posle prebacio u Jugoslaviju, stigao nekako u Beograd i život krenuo dalje. Ne znam, zaboravila sam koliko je potom prošlo vremena, možda i cela godina, tek dr Babac je u nekoj prilici ispričao društvu priču o svojoj zarobljeničkoj golgoti i kako je pri povratku u Padovi sreo i upoznao jednog kolegu doktora, Italijana, koji je za vreme rata bio u Podgorici i tu upoznao i verio neku devojku o kojoj od tada više ništa ne zna. Spomenuo i Spomenkino ime i prezime.

U tom društvu se našla jedna gospođa – nažalost, više se ne mogu setiti ni njenog imena. Ona je doktoru Babcu odmah kazala da bi to mogla biti ćerka njene prijateljice, učiteljice Slavke Tomović, uzela od doktora Babca Đanijevu adresu i požurila kod nas...

Naravno, Spomenka je, čim je saznala adresu, napisala pismo svom dragom, i tako je uspostavljena veza, podignut most koji više nikakva sila nije mogla porušiti...

PIŠE:

BUDO SIMONOVIĆ

Nastaviće se

---