-PIŠE: VOJISLAV VUJOTIĆ

NIJESU TI STARI BILI TAKVI

Lovac Đoko Vukčević je bio poznat po šalama, smicalicama i drugim šaljivim pričama. Obično se volio šaliti u prisustvu veće grupe lovaca ili prijatelja. Kada bi nekoga „nasamario“, taj bi trpio ili pobjegao od Đoka da bi izbjegao dalje zadirkivanje.

Nekom prilikom, jedan lovac, kojega je Đoko zadirkivao, poče da ga kori i na kraju mu reče:

– E moj Đoko, nijesu ti stari bili takvi.

Na to mu Đoko odgovori: – Boga mi oni tvoji jesu taman kao ti!

SVAKI IMA PONEŠTO...

Kralj Nikola je mnogo volio i cijenio Lutovce. Bili su junaci nema šta pa ih je ovjekovječio u Bratonoškom kolu. Ako bi neki Lutovac došao na Cetinje, Gospodar bi ga rado primio i razgovarao s njim pitajući ga posebno o stanju u Lutovu i zdravlju Lutovaca.

Kada je nekom prilikom neki seljak iz Lutova bio na Cetinju, slučajno je srio Gospodara i pitao ga:

– Kako su mi Lutovci?

Ovaj mu odgovori: – Dobro, gospodare, u tvoje zdravlje, svaki ima ponešto da pomuze.

ZALUDU SE ŽENITI

Došao Mitar N.N. kod Gospodara na Cetinje i zamolio ga da mu dozvoli da se oženi po drugi put pošto se bio razveo od prve žene. Gospodar, da ga ne bi obeshrabrio, obećao mu je da će mu dozvoliti da se oženi po drugi put nakon oslobođenja Podgorice od Turaka. Kada je Podgorica oslobođena (nakon 12 godina od Gospodarevog obećanja) ovaj je podsjetio Gospodara na obećanje. Gospodar mu je odgovorio:

– Zaludu ćeš se ženiti kada si takve pameti.

OSA

Nakon proglašenja Crne Gore za kraljevinu i knjaza Nikole za Kralja, na je 1910. godine bila velika svečanost. Tu svečanost su uveličavali po crnogorski spretni vojnici, koji su svojim vojničkim stavom zadivili strane delegacije na proslavi. U jednoj počasnoj jedinici se tada našao Jovo Ilijin Bošković iz bratonožićkog sela Potkrša. Kada je strogi oficir te počasne jedinice, po činu kapetan, komandovao „mirno“ i vojnici stali kao ukopani u tom momentu je Jovu pao obad na nos i počeo mu sisat krv. Jovo je gledao oće li se komandir okrenuti na drugu stranu kako bi se oslobodio ovog opasnog insekta. Jovo je brzinom rukom otjerao obada. Ipak je to primijetio kapetan, došao pred Jova i strogo ga pitao: „Što si mrdnuo rukom?“ Jovo će njemu: „Gospodine kapetane, pao mi je bio obad na nos.“ A kapetan siknu na Jova: „Da ti se zmija objesila o nosu ne smiješ mrdnuti kada je komanda mirno!“ I Jovo mu odgovori: „Gospodine kapetane, kako ću ja braniti Crnu Goru kada ne smijam braniti svoj nos?“

OJ, LOVĆENE...

Poslije Drugog svjetskog rata u Ulici Novaka Miloševa nalazila se mala kafana koja se zvala Lovćen. U kafani su se smjenjivali jedna djevojka i jedan mladić. U toj kafani svakog jutra kada bi krenuo na nastavu u titogradskoj gimnaziji, svraćao je jedan profesor matematike. Profesor je volio ujutru da popije dvije rakije i produži put gimnazije.

Jedno jutro ovo dvoje radnika iz kafane riješila da se našale sa profesorom.

Kada su vidjeli da se profesor primiče žureći i gledajući na sat da ne zakasni, sklonili su se pod banak. Udje profesor i počeka nekoliko minuta da ga ko usluži pa na kraju pjeva: „Oj, Lovćene, đe si brave skrio?“ Izađoše ovi postiđeni ispod banka i uslužiše profesora.

KRTOLE I SIR

Udala se Bratonoška u Veruši. U Veruši rađe kvalitetna, planinska krtola. Vasojevići ne kažu krtole, nego kupijeri. A sa krtolama se mnogo troši sir. Na kojoj bilo trpezi ojde kilo sira ako je postavljena krtola. Kada je zet bratonoški došao u tazbinu, tast ga je pitao kako su rodile krtole na Veruši toga ljeta, odnosno jeseni.

– Nema đavolje – odgovori zet. A tast će:

– Kako nema, a kažu da ih ove godine zemlja ne može držati. Zet će na to, tihim riječima:

– A ima, no one nagrdiše sir.


NASTAVIĆE SE

---