-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Iz Rovaca je nedavno stigla tužna vijest da se u vječnost preselio Božina Dmitrov Vlahović i da je zbog pravila epidemije virusa korona vječno počinuo na mjesnom groblju u rodnom selu Bulje, ispraćen samo od najuže porodice. Umro je iznenada, tiho, onako kako je i živio svoj devedesetogodišnji vijek.

A život je proveo na Bulju, na toj prelijepoj zaravni na desnoj obali Morače, iznad glasovitog mosta Pjenavac, kao na počasnoj straži dvadesetpetorici svojih drugova-graditelja koji su stradali na tom mostu 26. maja 1962. godine u najvećoj tragediji koja se ikada desila na jednom gradilištu u ondašnjoj velikoj Jugoslaviji.

Božina, tada tridesetogodišnjak, imao je sreću da preživi ovu tragediju bez povreda, baš kao i sedmorica njegovih drugova iz grupe armirača. Dugo, kao jedini još živi svjedok iz te grupe, do kraja života krepak i bistrouman kao mladić, Božina se sjećao svake pojedinost vezane za izgradnju ovog mosta, kojem se toliko radovao, a koji mu je donio toliko muke i tuge...

Dok su graditelji, pripadnici vojne jedinice koja je gradila taj najveći most na Jadranskoj magistrali u kanjonu Morače, tog dana udarnički žurili da završe betoniranje moćnih lukova, u momentu kad su ih od velikog radnog podviga dijelila samo nekolika kubika betona koje je trebalo ugraditi, drvena skela je popustila, zanijela se i u pedeset metara duboki ambis, u korito nabujale rijeke, u smrt odnijela 25 graditelja na čelu sa komandantom, potpukovnikom Milikom Krkeljićem, njegovim zamjenikom, potpukovnikom Jerolimom Rimcem, glavnim inženjerom, kapetanom Vlastimirom Đorđrvićem i njegovim zamjenikom, kapetanom Josipom Štimcem, a gotvo još toliko ih je zadobilo teške povrede.

– Nas osmina, Dušan i Slavko Vlahović, Janko, Mojsije, Dušan i Bogoljub Jovanović, Labud Bulatović i ja, sve momci izuzev Janka Jovanovića i Dušana Vlahovića, toga dana smo armirali dva stuba na desnoj obali i izgledalo je sve normalno – sjećao se Božina Vlahović. – Dan ranije, međutim, ja sam nešto radio u skeli u samom tjemenu luka, a iznad mene su na platformi stajali komandant Milika Krkeljić, kapetan Vlastimir Vlasta Đorđević i projektant mosta inženjer Blažo Radović. Nešto su žučno raspravljali i dobro sam čuo kako im je Radović rekao: nastavite li da betonirate ovako, skela neće izdržati...

Ne znam je li još ko to čuo, a po prilici jeste, ali ja nikome ništa nisam rekao o tome. Toga sam se sjetio tek sjutradan kad smo došli na posao i zapazili da je ispucao prethodnog dana naliveni beton. Svi smo, ipak, pomislili da je to nekakvo normalno slijeganje skele i prionuli na posao svim raspoloživim snagama i elanom. Po dvije mješalice i sa jedne i sa druge strane, sa svake po dvojica „japanerima” odvoze beton, na sredini tutnje četiri vibratora, a mi dolje u skeli kidisali kao mravi, kao da je sudnji dan. Slavko Vlahović je, koliko se sjećam, prvi opazio da je skela krenula i viknu: – Bješte, pogibosmo!

– Taj dio skele na desnoj obali u kojem smo mi radili, bio je vezan jakom čeličnom sajlom za jednu debelu bukvu na obali – kazivao je svojevremeno potpisniku ovih redaka Božina Vlahović. – Mislim da je to spasilo život i meni i cijeloj toj grupi. Kad se sve skršilo i jauci i dozivi u pomoć počeli su da dopiru iz loma građe koji je prosto pregradio Moraču, a mi se bez ogrebotine dokopali zemlje, potrčali smo u ambis da spasavamo unesrećene...

Prvi na koje su naišli bili su njihovi drugovi iz grupe tesara Miodraga Medenice koji su u skeli pritvrđivali oplate dok su ostali nalivali beton. Među njima nije bilo Božininog imenjaka, takođe Rovčanina, Božine Bulatovića koji je predosjetio tragediju, i u poslednjem trenutku je izbjegao:

– Božina je, kako nam je kasnije pričao, čim je tog jutra počelo betoniranje – sjećao se Božina Vlahović – primijetio čudno ponašanje skele, čuo škripu oplata i vidio krivljenje pojedinih utvrda, takozvanih kliješta. Uzalud je upozoravao drugove na opasnost, a kad ga nisu poslušali on se sam popeo na platformu i krenuo sa skele ka desnoj obali. Uzalud ga je pretpostavljeni inženjer, kapetan Josip Štimac, upozoravao da je to sabotaža i stvaranje panike, da zbog toga može otići i na vojni sud. Mislim da nije bio ni stigao do kraja platforme kad je sve puklo i odletjelo u ponor i, pored ostalih, u smrt odnijelo i kapetana Štimca...


(Nastaviće se)