<strong>IDU DVIJE FOTOGRAFIJE!



Taj dio skele na desnoj obali na kojem smo mi radili bio je vezan jakom čeličnom sajlom za jednu debelu bukvu – kazivao je svojevremeno potpisnik ovih redaka Božina Vlahović. – Mislim da je to spasilo život i meni i cijeloj toj mojoj grupi. Kad se sve skršilo i jauci i dozivi u pomoć počeli da dopiru iz loma građe koji je prosto pregradio Moraču, a mi se bez ogrebotine dokopali zelje, potrčali smo u ambis da spasavamo unesrećene.

Sjećam se, nađosmo prvo Božidara Popovića. Jedva živ, prikliještila ga građa oko vrata. Uspjeli smo nekako malo da ga kurtališemo, a on viče: e polakote sad, počinite, lakše mi je. Izvukli smo ga, i za čudo, sem ogrebotina i uboja, imao je samo nekoliko polomljenih rebara...

Poslije nađosmo Savu Rakočevića, izbavismo i njega, a on kao u bunilu samo pita za braću Miljana i Jovana. Ne kazujemo mu, a već smo znali da je Miljan poginuo. Onda iznijesmo i Dragoljuba Bulatovića. Poslije i Blaža Vujoševića, tehničara – svi krvavi i nagrđeni freškim betonom, ne poznajemo ih sem po glasu – eto, Dragoljuba brat rođeni, Boro, nije poznao...

Nađosmo i kapetana Štimca, ali njemu, nažalost, više nije bilo pomoći, baš kao ni nesrećnom Milivoju Petričiću koji je stigao živ do bolnice u Titogradu i tu ispred zore izdahnuo. Tako poslije čitav dan do mrklog mraka, dužega i težega mi u životu nije dolazilo.

Komandanta Miliku Krkeljića, koji se u trenutku nesreće našao na sredini mosta, na samom tjemenu luka, zajedno sa zamjenikom, potpukovnikom Jerolimom Rimcem i ostalim starješinama – sa njima se slučajno našao i Slovenac Štefan Antolin, mislim da je bio poslovođa u preduzeću „Slovenija ceste“ iz Ljubljane, koje je asfaltiralo put uz Platije, našli smo predveče na oko pet-šest stotina metara nizvodno od mosta. On je, izgleda, pao direktno u rijeku, neki su čak tvrdili da je sam skočio kad je skela krenula da se ruši, i voda ga odmah odnijela. Bijaše se zaustavio iza jednog nakrivljenog pontonskog mosta preko kojeg je prevlačen šljunak sa suprotne obale. Jaka brzica, ne možemo da mu priđemo, dva sata smo se mučili dok smo ga izvukli. Sjećam se dobro, na ruci mu bijaše sat „doksa”, stao u dvanaest i pet.

Među poginulim i povrijeđenim tesarima iz grupe Miodraga Medenice nije bilo Božininog imenjaka,takođe Rovčanina, Božine Bulatovića:

– Božina je, kako nam je kasnije pričao, čim je tog jutra počelo betoniranje, primijetio čudno ponašanje skele, čuo škripu oplata i vidio krivljenje pojedinih utvrda, takozvanih kliješta – kazivao je Božina Vlahović. – Uzaludu je upozoravao drugove na opasnost, a kad ga nijesu poslušali on se sam popeo na platformu i krenuo sa skele ka desnoj obali. Nije ga zaustavio ni pretpostavljeni inženjer, kapetan Josip Štimac, koji ga je upozoravao da je to sabotaža i stvaranje panike, da zbog toga može otići i na vojni sud. Božina je nastavio dalje i mislim da nije bio ni stigao do kraja platforme kad je sve puklo i odletjelo u ponor i, pored ostalih, u smrt odnijelo i kapetana Štimca...

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

Nastaviće se

---