Njutn je, kao student, nedovoljno poznavao podatke o udaljenosti Mjeseca od Zemlje, što ga je spriječilo da objelodani svoj genijalni doprinos nauci, sadržan u zakonu o gravitaciji. Tek kasnije, kada je utvrđena tačna vrijednost Zemljinog poluprečnika, a time i pouzdanija vrijednost udaljenosti Mjeseca od matične planete, on je mogao da ustanovi valjanost svog izvanrednog otkrića, što ga je načinio kada je prinudno bio odsutan sa fakulteta zbog epidemije kuge. Novootkrivenim zakonom gravitacije je, najprije, objasnio zašto Mjesec kruži oko Zemlje, pa je zatim pokazao da se tim zakonom mogu protumačiti i sva ostala nebeska kretanja, kao i sve pojave vezane za Zemljinu težu.

Član Kraljevskog društva (engleske akademije nauka), Njutn je postao 1672. godine, zahvaljujući prvenstveno svojim praktičnim radovima iz optike, posebno svojom originalnom konstrukcijom prvog teleskopa, čiji je jedan kvalitetnije izrađeni primjerak poslao Društvu, decembra 1671. godine. Inače, Njutn je prvi svoj teleskop, već smo rekli, napravio još 1668. godine, ali ga je koristio za svoje lične potrebe posmatranja i proučavanja nebeskih pojava i kretanja nebeskih tijela. Kada je stekao potrebno iskustvo u izradi astronomskih instrumenata, pristupio je izradi teleskopa, koji će imati sve pozitivne karakteristike neophodne za dobijanje čistih, svijetlih i jasnih likova nebeskih tijela. Najvažnije mu je bilo što je svojim reflektorskim durbinom uspio da otkloni tzv. hromatsku aberaciju, koja, kao što znamo, predstavlja veliki nedostatak sočiva, pošto daje slike nebeskih tijela oivičene oreolima duginih boja. Upravo je taj teleskop, koga je lično koristio, poklonio Kraljevskom društvu, da bi ubrzo potom njime čari neba lično posmatrao kralj Engleske, kao i mnogi dvorjani.

Njutnov ogroman rad u nauci, što ga je obavio u toku svojih zrelih godina, od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina 17. vijeka, predstavlja vrhunski uspon razvoja ljudske misli o mehaničkoj suštini prirode. Svu svoju genijalnost, neizmjeran trud i izvanrednu oštroumnost je tada usmjerio, kako bi riješio ono što je predstavljalo glavni problem svih duhovnih napora – da se objasni sistem svijeta koji je postavio slavni poljski naučnik i kanonik Nikola Kopernik (1473–1543). Poslije objavljivanja Kopernikovog heliocentričnog sistema svijeta, narednih nešto manje od 150 godina, najznačajniji i najgenijalniji naučnici ulagali su ogromne napore da se obrazloži, dokaže i dalje usavrši taj sistem, kako bi se upotpunila slika kosmosa, po kojoj je Zemlja samo jedna od „običnih” planeta. Njutnu je upravo pošlo za rukom da učini tu gigantsku sintezu, i tako kruniše sve ono što je rađeno ne samo od vremena Kopernikove astronomske revolucije, već i od naučnih i filozofskih istraživanja započetih od mislilaca iz stare Grčke.

Njutn nikako nije žurio sa objavljivanjem svojih izvanrednih naučnih dostignuća. Mnogobrojne radove iz optike je samo djelimično prenosio studentima na predavanjima i objavljivao u nekoliko posebnih rasprava. Svoje glavno djelo „Optika”, u kome su bili objedinjeni svi njegovi izvanredni rezultati na polju ispitivanja svjetlosti, Njutn je objavio tek 1704. godine. To suzdržavanje u objavljivanju je namjerno uradio, jer je bio u sporu sa Robertom Hukom (1635–1703) oko teorijskih postavki koje su, međutim, bile daleko od njegovih minucioznih dostignuća na eksperimentalnom polju. Slično je bilo i sa objelodanjivanjem njegovih dostignuća na polju mehanike, fizike i astronomije. I njegovo nesumnjivo najvažnije otkriće zakona sveopšte gravitacije, pojavilo se tek nakon velikog angažovanja Njutnovog prijatelja, engleskog naučnika Edmunda Haleja, pod čijim je uticajem Njutn konačno objavio svoje životno djelo Philosophiae naturalis principia mathematika („Matematički principi prirodne filozofije”) u Londonu, 1687. godine.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---