Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Zarazili smo se na saučešću * Daju 120 miliona eura za oporavak privrede * Blažo uvećao imovinu za 1,7 miliona eura * U fokusu istrage o širenju panike * Smrtonosni virus hara Balkanom, broj zaraženih raste * U Srbiji četvrta žrtva korone, inficirano 384 ljudi * U Italiji i Španiji 1.421 preminuli za dan
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 26-03-2020

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Aleksandar Damjanović, nezavisni poslanik:
Nema slobodnih izbora sa zarobljenim institucijama.

Vic Dana :)

Koji žanr muzike su himne?
Kantri.
Kakav je osjećaj riješiti se korone?
Bay covid!


Priča Barbika sa sestrama o svom dečku.
Kaže njena sestra:
-Je li supermodel?
- Ma ne, Ken!







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2020-07-13 LJUBIŠA JOCIĆ – RAZNOSAČ MJESEČINE 8
Stariji od ženinog oca
Radovan Popović Stariji od ženinog oca Feljton smo priredili prema knjizi Radovana Popovića „Raznosač mjesečine”, koju je izdao „Službeni glasnik” iz Beograda
Ljubiša Jocić je bio među najredovnijim posjetiocima „Prešernove kleti”, jednako nasmijan, ljubazan, s pariskim manirima – kako se govorilo. Njegove priče, kažu savremenici, dosezale su maštu markiza De Sada, francuskog pisca 18. vijeka, čije se knjige uzimaju kao uzorna pornografska djela. Tim pričama uspijevao je da zainteresuje, a onda i osvoji prije svega mlade beogradske literate, koji su upijali svaku njegovu erotsku priču. S tim što on, u stvari, ništa nije izmišljao – samo je prepričavao svoje ljubavne doživljaje.
Pisao je sa strašću, ali i slikao, crtao, zanosio se filmovima. Istina, na filmu je radio mnogo manje poslije razlaza sa Verom, svojim najodanijim saputnikom, lijepom i darovitom ženom. Uvrijedio se kad mu je Aleksandar Aca Stefanović, potonji urednik u uglednoj italijanskoj izdavačkoj kući „Jaca Book” iz Milana, u jednoj prepirci u „Kleti” rekao: „Šta hoćeš, Ljubiša! Jašeš konje, pljuješ krv, pišeš lijepe pjesme, imaš lijepe žene...!” Ljutio se i na Marka Ristića što je Veri čestitao kada se razvela od njega.
Božidar Šujica mu se dopao i kao pjesnik, a onda i kao strasni bokser – podsjećao ga je na njegovu mladost: on je bio zaljubljenik u boks, nešto slično kao što je bio i Crnjanski. A onda se rado družio s Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Bodom Markovićem, Branom Petrovićem, Miodragom Bulatovićem, Jašom Grobarovim... Volio je da se druži i sa slikarom Marinkom Benzonom, ali i s Đorđem Kadijevićem, pjesnikom i prevodiocem Borom Radovićem...
Krajem jeseni 1957. godine stiglo mu je obavještenje od zagrebačke izdavačke kuće „Likos” da je rukopis njegove knjige pjesama dobio pozitivno mišljenje, a i recenzenti Zoran Gavrilović i Miloš Bandić izrekli su lijepe riječi o tim pjesmama; na sve je došla i preporuka Dušana Kostića, i sve je to pripomoglo da se rukopis 1958. godine primi za štampu.
On je, međutim, i dalje veoma nezadovoljan ponašanjem izdavačkih kuća. Još jedanput piše upravi Udruženja pisaca Srbije: „Ponekad iako izdavač primi rukopis, iako čak potpiše ugovor, i prilikom toga i ne postupi po ugovoru da vam isplati 40 odsto, najzad vam i odbije knjigu koju je primio. To se meni desilo sa „Omladinom”. Knjigu sam predao krajem prošle godine. Povoljne su recenzije napisane, potpisan je i ugovor. Nije mi ništa plaćeno... Ista ta moja knjiga ‘Skriveni svetovi’ nalazila se i kod „Stožera” početkom 1956. a već sam je nudio izdavačima, uzalud, 1955. godine... Zatim sam jedan dio te knjige poslao sarajevskoj ‘Narodnoj prosvjeti’ i oni su mi knjigu vratili s tim da im je plan za ovu godinu popunjen... Ovakvi postupci ubijaju pisce. Mute i privredne odnose, jer najzad i pisac je proizvođač, najzad je i knjiga jedan artikl tržišta, a najviše smeta nesmetanom razvoju kulture...”
A onda iz zagrebačkog „Likosa” stiže novo obavještenje: nemaju para da štampaju njegove pjesme. Posjećuje ga prijatelj iz predratnih beogradskih dana – Dimitrije Kožev; tu posjetu on će ovako opisati u memoarskoj knjizi „Beograd naše mladosti” (Čikago, 1987): „Njegov starinski, ali lijepi stan u porodičnoj kući, u ulici Smiljanićevoj 34, nije bio baš mnogo zagrijan, ali njega je grijala – kao i uvijek – ljubav. U to vrijeme se već bio rastao od druge žene Vere, rođene Matić, njegove vjerne saradnice u književnosti i snimanju filmova, i oženio se sasvim mladom djevojkom Kokom, ćerkom jednog beogradskog kasapina. Ni tu nije išlo bez komplikacija: nevjestin otac bio je mlađi od đuvegije Ljubiše!... No sve se konačno izgladilo i Ljubiša je započeo novi srećan život, okružen u istom stanu: majkom, bivšom ženom Verom, novom mladom nevjestom, i velikim brojem životinja, među kojima su bile jedna mačka, jedan pas i jedan zec. Svoga zeca ‘Šišu’ Ljubiša je, između ostalog, dresirao i da pije kafu” [...]
Priredio:
MILADIN
VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
Ljubiša Jocić je bio među najredovnijim posjetiocima „Prešernove kleti”, jednako nasmijan, ljubazan, s pariskim manirima – kako se govorilo. Njegove priče, kažu savremenici, dosezale su maštu markiza De Sada, francuskog pisca 18. vijeka, čije se knjige uzimaju kao uzorna pornografska djela. Tim pričama uspijevao je da zainteresuje, a onda i osvoji prije svega mlade beogradske literate, koji su upijali svaku njegovu erotsku priču. S tim što on, u stvari, ništa nije izmišljao – samo je prepričavao svoje ljubavne doživljaje.
Pisao je sa strašću, ali i slikao, crtao, zanosio se filmovima. Istina, na filmu je radio mnogo manje poslije razlaza sa Verom, svojim najodanijim saputnikom, lijepom i darovitom ženom. Uvrijedio se kad mu je Aleksandar Aca Stefanović, potonji urednik u uglednoj italijanskoj izdavačkoj kući „Jaca Book” iz Milana, u jednoj prepirci u „Kleti” rekao: „Šta hoćeš, Ljubiša! Jašeš konje, pljuješ krv, pišeš lijepe pjesme, imaš lijepe žene...!” Ljutio se i na Marka Ristića što je Veri čestitao kada se razvela od njega.
Božidar Šujica mu se dopao i kao pjesnik, a onda i kao strasni bokser – podsjećao ga je na njegovu mladost: on je bio zaljubljenik u boks, nešto slično kao što je bio i Crnjanski. A onda se rado družio s Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Bodom Markovićem, Branom Petrovićem, Miodragom Bulatovićem, Jašom Grobarovim... Volio je da se druži i sa slikarom Marinkom Benzonom, ali i s Đorđem Kadijevićem, pjesnikom i prevodiocem Borom Radovićem...
Krajem jeseni 1957. godine stiglo mu je obavještenje od zagrebačke izdavačke kuće „Likos” da je rukopis njegove knjige pjesama dobio pozitivno mišljenje, a i recenzenti Zoran Gavrilović i Miloš Bandić izrekli su lijepe riječi o tim pjesmama; na sve je došla i preporuka Dušana Kostića, i sve je to pripomoglo da se rukopis 1958. godine primi za štampu.
On je, međutim, i dalje veoma nezadovoljan ponašanjem izdavačkih kuća. Još jedanput piše upravi Udruženja pisaca Srbije: „Ponekad iako izdavač primi rukopis, iako čak potpiše ugovor, i prilikom toga i ne postupi po ugovoru da vam isplati 40 odsto, najzad vam i odbije knjigu koju je primio. To se meni desilo sa „Omladinom”. Knjigu sam predao krajem prošle godine. Povoljne su recenzije napisane, potpisan je i ugovor. Nije mi ništa plaćeno... Ista ta moja knjiga ‘Skriveni svetovi’ nalazila se i kod „Stožera” početkom 1956. a već sam je nudio izdavačima, uzalud, 1955. godine... Zatim sam jedan dio te knjige poslao sarajevskoj ‘Narodnoj prosvjeti’ i oni su mi knjigu vratili s tim da im je plan za ovu godinu popunjen... Ovakvi postupci ubijaju pisce. Mute i privredne odnose, jer najzad i pisac je proizvođač, najzad je i knjiga jedan artikl tržišta, a najviše smeta nesmetanom razvoju kulture...”
A onda iz zagrebačkog „Likosa” stiže novo obavještenje: nemaju para da štampaju njegove pjesme. Posjećuje ga prijatelj iz predratnih beogradskih dana – Dimitrije Kožev; tu posjetu on će ovako opisati u memoarskoj knjizi „Beograd naše mladosti” (Čikago, 1987): „Njegov starinski, ali lijepi stan u porodičnoj kući, u ulici Smiljanićevoj 34, nije bio baš mnogo zagrijan, ali njega je grijala – kao i uvijek – ljubav. U to vrijeme se već bio rastao od druge žene Vere, rođene Matić, njegove vjerne saradnice u književnosti i snimanju filmova, i oženio se sasvim mladom djevojkom Kokom, ćerkom jednog beogradskog kasapina. Ni tu nije išlo bez komplikacija: nevjestin otac bio je mlađi od đuvegije Ljubiše!... No sve se konačno izgladilo i Ljubiša je započeo novi srećan život, okružen u istom stanu: majkom, bivšom ženom Verom, novom mladom nevjestom, i velikim brojem životinja, među kojima su bile jedna mačka, jedan pas i jedan zec. Svoga zeca ‘Šišu’ Ljubiša je, između ostalog, dresirao i da pije kafu” [...]
Priredio:
MILADIN
VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
Ljubiša Jocić je bio među najredovnijim posjetiocima „Prešernove kleti”, jednako nasmijan, ljubazan, s pariskim manirima – kako se govorilo. Njegove priče, kažu savremenici, dosezale su maštu markiza De Sada, francuskog pisca 18. vijeka, čije se knjige uzimaju kao uzorna pornografska djela. Tim pričama uspijevao je da zainteresuje, a onda i osvoji prije svega mlade beogradske literate, koji su upijali svaku njegovu erotsku priču. S tim što on, u stvari, ništa nije izmišljao – samo je prepričavao svoje ljubavne doživljaje.
Pisao je sa strašću, ali i slikao, crtao, zanosio se filmovima. Istina, na filmu je radio mnogo manje poslije razlaza sa Verom, svojim najodanijim saputnikom, lijepom i darovitom ženom. Uvrijedio se kad mu je Aleksandar Aca Stefanović, potonji urednik u uglednoj italijanskoj izdavačkoj kući „Jaca Book” iz Milana, u jednoj prepirci u „Kleti” rekao: „Šta hoćeš, Ljubiša! Jašeš konje, pljuješ krv, pišeš lijepe pjesme, imaš lijepe žene...!” Ljutio se i na Marka Ristića što je Veri čestitao kada se razvela od njega.
Božidar Šujica mu se dopao i kao pjesnik, a onda i kao strasni bokser – podsjećao ga je na njegovu mladost: on je bio zaljubljenik u boks, nešto slično kao što je bio i Crnjanski. A onda se rado družio s Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Bodom Markovićem, Branom Petrovićem, Miodragom Bulatovićem, Jašom Grobarovim... Volio je da se druži i sa slikarom Marinkom Benzonom, ali i s Đorđem Kadijevićem, pjesnikom i prevodiocem Borom Radovićem...
Krajem jeseni 1957. godine stiglo mu je obavještenje od zagrebačke izdavačke kuće „Likos” da je rukopis njegove knjige pjesama dobio pozitivno mišljenje, a i recenzenti Zoran Gavrilović i Miloš Bandić izrekli su lijepe riječi o tim pjesmama; na sve je došla i preporuka Dušana Kostića, i sve je to pripomoglo da se rukopis 1958. godine primi za štampu.
On je, međutim, i dalje veoma nezadovoljan ponašanjem izdavačkih kuća. Još jedanput piše upravi Udruženja pisaca Srbije: „Ponekad iako izdavač primi rukopis, iako čak potpiše ugovor, i prilikom toga i ne postupi po ugovoru da vam isplati 40 odsto, najzad vam i odbije knjigu koju je primio. To se meni desilo sa „Omladinom”. Knjigu sam predao krajem prošle godine. Povoljne su recenzije napisane, potpisan je i ugovor. Nije mi ništa plaćeno... Ista ta moja knjiga ‘Skriveni svetovi’ nalazila se i kod „Stožera” početkom 1956. a već sam je nudio izdavačima, uzalud, 1955. godine... Zatim sam jedan dio te knjige poslao sarajevskoj ‘Narodnoj prosvjeti’ i oni su mi knjigu vratili s tim da im je plan za ovu godinu popunjen... Ovakvi postupci ubijaju pisce. Mute i privredne odnose, jer najzad i pisac je proizvođač, najzad je i knjiga jedan artikl tržišta, a najviše smeta nesmetanom razvoju kulture...”
A onda iz zagrebačkog „Likosa” stiže novo obavještenje: nemaju para da štampaju njegove pjesme. Posjećuje ga prijatelj iz predratnih beogradskih dana – Dimitrije Kožev; tu posjetu on će ovako opisati u memoarskoj knjizi „Beograd naše mladosti” (Čikago, 1987): „Njegov starinski, ali lijepi stan u porodičnoj kući, u ulici Smiljanićevoj 34, nije bio baš mnogo zagrijan, ali njega je grijala – kao i uvijek – ljubav. U to vrijeme se već bio rastao od druge žene Vere, rođene Matić, njegove vjerne saradnice u književnosti i snimanju filmova, i oženio se sasvim mladom djevojkom Kokom, ćerkom jednog beogradskog kasapina. Ni tu nije išlo bez komplikacija: nevjestin otac bio je mlađi od đuvegije Ljubiše!... No sve se konačno izgladilo i Ljubiša je započeo novi srećan život, okružen u istom stanu: majkom, bivšom ženom Verom, novom mladom nevjestom, i velikim brojem životinja, među kojima su bile jedna mačka, jedan pas i jedan zec. Svoga zeca ‘Šišu’ Ljubiša je, između ostalog, dresirao i da pije kafu” [...]
Priredio:
MILADIN
VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za lokalne i parlamentarne izbore koji će biti održani 30.08.2020.godine.

Lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Parlmentarni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Parlamentarni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"