Njegoš je izgleda bolje od ikoga znao da mu neće biti duga vijeka. Osjetio je da njegovoj grudobolji nema lijeka i da mu se život ubrzano privija kraju u cvijetu mladosti. To je sigurno bio jedan od razloga da vrlo rano počne razmišljati o svome nasljedniku na crnogorskom prestolu, da iz tri ogranka svog užeg bratstva traži muški omladak dostojan njegove vladičanske krune.

Po tome što je izabrao dva moguća kandidata i kako je zamislio njihovo školovanje i pripremanje za vladarski tron, moglo bi se zaključiti da je želio da njegov nasljednik ostvari ono što on nije uspio — da razdvoji duhovnu i svjetovnu vlast, odnosno, da Crna Gora konačno dobije svjetovnog gospodara i krene u razvoju putevima moderne evropske države.

Tu ulogu je, po svemu sudeći, Njegoš bio namijenio svome sinovcu Pavlu, sinu starijeg brata Pera. Tog mladića on je uputio na školovanje u Rusiju, u Peterburg, i to ne u neku duhovnu školu, već u carsku vojnu akademiju. U isto vrijeme, Njegoš je kod sebe na Cetinje na školovanje doveo i Danila, sina svog brata od strica Stanka Stijepova, za kojega je vjerovao da je sposoban za vladičansku mitru.

Njegoš time nije oduševio ni starijeg brata Pera, ni brata od strica Đorđija, ni njihove brojne pristalice, ali će se to pokazati tek kasnije, kad je postalo izvjesno da su Njegošu izbrojani dani, odnosno kad je on, 18. oktobra 1851. godine zauvijek sklopio oči.

Sudbina se, međutim, tragično poigrala pa nije sve ispalo ni po Njegoševoj volji i naumu. Poslije samo dvije godine, Pavle Perov se razbolio i umro u Rusiji, tako da je Danilo Stankov ostao jedini kandidat za njegovog nasljednika. Njegoš je to i pismeno ozvaničio u testamentu koji je napisao godinu i po dana prije smrti. Kako je sadržaj testamenta uglavnom bio poznat i još za života vladike Rada, njegovo opredjeljenje je izazvalo veliko čuđenje i nezadovoljstvo, posebno kod Pera i Đorđija Petrovića i njihovih ne malobrojnih pristalica, koji se nijesu mogli pomiriti s tim da kruna i vlast dođu u ruke „gologuzog i bogobitnog Stankovog zelembaća”, da na presto pod Orlovim kršem sjedne „sin Stanka krtolaša…“

Teško je, naravno, bilo naći i približno dostojnog nasljednika Njegošu kojega je priroda tako neštedimice bila obdarila i fizičkom i duhovnom ljepotom, a pogotovu to nije mogao biti mali, ćosavi sin Stanka Stijepova, kepeculjak zelenih očiju i žute kose, kojega su svi od malena zvali Zeko, a neprijatelji mu zbog stasa i naravi pridodavali još i nadimke „mali” i „maniti”.

Njegov najautentičniji portret je, čini se, u samo jednom pasusu napravila velika Isidora Sekulić u svojoj čuvenoj knjizi „Njegošu knjiga duboke odanosti“. Ona najprije ističe ljepotu i osobine Petrovića koji su prije njega sjedali na tron pod Orlovim kršem, a zatim piše:

„Ovaj, gle, kao da se otkinuo od klupčeta! Svršeno sa ljepotom i stasitošću; od svetosti Petra Prvoga, ni traga; od poezije Petra Drugoga, ni traga. Sabijen, tučkast, pepeljav plavušan, velike glave, zelenih očiju, grubih crta, neintelektualnih crta, stisnutih usta bez osmjejka, u fotelji sjedi neskladno suviše uspravljen, daleko od naslona; mišice mu odviše duge, mišići u nogama gotovi na ustajanje, kao da je logor oko fotelje. Pogled hladno gord, riješen, malo ljut. Gospodstvo Petrovića otsutno. Otmenost vladika bila i prošla. Knjaz i energija; političar i program. Volja i zapovijest gvozdene, ako treba, zla. Pisao je Crnogorcima, koji su imali da svrše neki posao: ‘Pazite šta govorite, nemojte da blejite, jer ako vam dođem tamo, kamen na kamenu neće ostati. To znadite, i da ste zdravo.’ Neumoljivost se prostrla u Danilu na portretu od nožnih prsta do čela…“

Ostaće zauvijek velika zagonetka zašto se Njegoš opredijelio da baš njega ustoliči za nasljednika, ali je izvjesno da je on vjerovao u njega i do posljednjeg dana, kažu, ponavljao:

„Ako ostane onakav kakav je, čuće ga cijela Evropa…”

Piše: Budo Simonović

(Nastaviće se)

---