<br /> Već u ljeto 1852. godine, na povratku sa prve državničke misije, kada je u Moskvi proglašen knjazom, a Crnoj Gori priznat status knjaževine, Vuk Karadžić se u Beču pridružio knjazu Danilu i sa njim, preko Trsta, krenuo u Crnu Goru.

Iako ga za Danila nijesu ni izbliza vezivali oni razlozi i motivi koji su ga vezivali za Njegoša, Vuk je ipak prema njemu od početka ispoljavao naklonost i pružao mu podršku. Ta njegova naklonost je vrlo naglašena i jasno istaknuta već u prvom napisu o povratku knjaza Danila u Crnu Goru te 1852. godine, objavljenom u beogradskim „Srpskim novinama”.

Za razliku od onog hladnog i negostoljubivog dočeka kada se Danilo isto tako, desetak mjeseci ranije, vratio iz Beča da preuzme Njegoševu vladarsku stolicu, kada ga je Njegošev brat Pero Tomov pokušao istisnuti i obesnažiti Njegošev testamenat, Danilu je sada već u Kotoru priređen veliki doček, a brat mu, vojvoda Mirko, u sretanje je otišao čak do Trsta. Sada je na kotorsku rivu na čelu svite glavara u sretanje došao čak i Pero Tomov:

„Kad brod stane i Danilo iziđe na suvo, onde ga obkole ostali Crnogorci, koji mu na brod nisu mogli izići i stanu ga ljubiti, koji u ruku koji u skut, gde je ko mogao dohvatiti” — opisuje Vuk Karadžić trenutak knjaževog stupanja sa broda na kotorsku obalu.

Vuk Karadžić je tom prilikom naročito naglašavao neke zamisli i ideje knjaza Danila oko ustrojstva vlasti i sudstva kao temelja vlasti, koje po duhu i progresivnosti potpuno odskaču od iskonskih nepisanih zakona koji su do tada vladali u Crnoj Gori:

„Nećemo se više ubijati po katunima (tj. po budžacima), već ko se osudi na smrt i pogubi, svi Crnogorci valja da znadu šta je skrivio i zašto je pogubljen — rekao je, po Vuku, knjaz Danilo te 1852. godine u nekom razgovoru sa glavarima i okupljenim Crnogorcima. — Tajne se tužbe više neće primati, nego koji što kaže na koga, on valja onde da čeka dok se dozove onaj na kojega on govori, da se suoče. Koji u suđenju, bio senator ili kapetan ili perjanik, uzme od koga jednu paru mita, odmah ću ga isterati iz službe, i nek se ne nada da će igda više u nju biti primljen…“

Nažalost, ovih zaista progresivnih i demokratskih ideja i nazora ponajmanje se u svojoj vladavini pridržavao sam knjaz Danilo, koji je u svojem apsolutizmu često posezao za tiranijom i bezgraničnom samovoljom, što se ne može pravdati čak ni željom da se na taj način učvrsti vlast i zavede red i mir među nemirnim, zavađenim i neposlušnim gorštačkim plemenima. A da neće birati sredstva da ostvari svoj cilj, knjaz Danilo je, kako je zapisao Vuk Karadžić, jasno i glasno to poručio Crnogorcima već na samom početku svoje vladavine:

„Knjazu Danilu nema više od dvadeset i četiri godine i rasta je dosta maloga, ali je vrlo vatren i okretan — piše Vuk u već spomenutom tekstu. — Jednom Crnogorcima u polju između ostaloga reče: „Vidite kolišnji sam mali, ali ako me ne uzaslušaste, biću vam veći od Lovćena: ako mi ne date dobrom da se proslavim, ja ću gledati da se proslavim zlom!”

A o tim prvim danima vladavine knjaza Danila, o bezdušnosti koju je ispoljavao od samog stupanja na presto, nemilosrđu prema svima koji ga nijesu slijepo slušali i bez ostatka mu se pokoravali, bez ustezanja i zadrške u svojim „Memoarima” piše i ugledni novinar, publicista, pjesnik i diplomata, čovjek od najvećeg povjerenja knjaza i kralja Nikole, vojvoda Simo Popović:

„Na riječkim pazarima mušketano je toliko ljudi — piše Popović. — Optuživani su bili zbog zavjere, a zavjere ne bješe, no pristalice Knjaževe bacahu takve optužbe na njih da se Knjazu umile, a sebi da uklone ljude koji su im ma u čemu bili na smetnji. Jedni su bacani u tavnice, a da ne znaju zašto, drugi su, da izbjegnu to, uskakali za onijema prvijema u Austriju, a đe god se oni pojave, javljao se strah da će neko u tamnicu ili na mušketariju…”

Piše Budo Simonović

(Nastaviće se)

---