Teško i nesnosno stanje, nasilje i teror vladali su ne samo u Crnoj Gori, već i u svim oblastima novostvorene države. Kralj Aleksandar Karađorđević (Cetinje, 1888 – Marselj,1934), poznat i kao kralj ujedinitelj, zagovornik integralnog jugoslovenstva, pobjednik u dva balkanska rata i veliki pobjednik u Prvom svjetskom ratu, prihvatio je shvatanje o stvaranju Jugoslavije po kome su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan isti narod koji ima tri plemena i tri imena. Ni tada, ni danas, po mišljenju nekih istoričara i filozofa, Srbi, Hrvati i Slovenci, i pored srodnosti jezika i zajedničkog jugoslovenskog porijekla, nijesu bili niti su danas istovjetan narod. Dijele ih, prije svega religija i istorija... Zajedničku jugoslovensku naciju nije bilo moguće stvoriti ni u prvoj ni u drugoj Jugoslaviji – čuvani su (naročito u njenim zapadnim krajevima) nacionalni identiteti i svoja tzv. „istorijska” prava. Dakle, stvarane su Jugoslavije, ali ne i Jugosloveni. Od dolaska na Balkansko poluostrvo (došli smo kao razjedinjena, zavađena plemena) istorijski su nam kodirani podvojenost, separatizam, spremnost da služimo drugima, umjesto međusobnog povezivanja i stvaranja jačih državnih zajednica. Taj istorijski kodirani separatizam pripada pojavama dugog istorijskog trajanja.

Pitanje izbora oblika državnog uređenja postavilo se prilikom obrazovanja Jugoslavije 1918. godine. Pobjednička Srbija, po mišljenju akadenmika Miodraga Jovičića, težila je „ujedinjenju čitavog srpstva u okvirima jedne države, našla se pred problemom kako teritorijalno organizovati novu državu, koja je, osim Srba, obuhvatala i dva druga naroda, Hrvate i Slovence”. Osim toga, „na velikim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine Srbi i Hrvati živjeli su izmiješani. Problem je riješen tako da je uvedeno unitarno uređenje koje je odgovaralo Srbima, ali ne Hrvatima i Slovencima”. (Jovičić, „Jugoslovenska država 1918–1988”, 1999:87) Sukobi su bili neminovni: antagonizirani srpsko-hrvatski odnosi, u čitavom periodu od 1918. do njenog razbijanja krajem devedesetih godina, iznutra su razarali jugoslovensku državu.

Obrazovanje Jugoslavije je bila istorijska nužnost, a da li je ona morala biti takva kakva je bila, pitanje je na koje je teško dati odgovor. No, i takva kakva je bila, (upoređena sa državicama „regiona”, njihovim marionetskim statusom), i uz sve svoje nacionalne, političke, klasne, vjerske sukobe, imala je međunarodni značaj i bila je najbolji državni okvir za sve njene narode i nacionalne manjine. Da ponovimo: ujedinjenje je imalo svoj epohalan značaj i ne može se poistovjećivati sa uređenjem države, a što je i danas često slučaj sa brojnim autorima koji osporavaju značaj stvaranja Jugoslavije.

Nije prošlo mnogo vremena Aleksandrove vladavine kao Regenta Kraljevine SHS (1921–1929) donesena je 1920. obznana, (dekret Vlade s ciljem da se onemogući legalna aktivnost KPJ) i proglašen je Vidovdanski ustav (1921), kojim je ozakonjena moć vladara ničim ograničena.

Po riječima dr Sime Markovića pod režimom „Obzane i knuta... u užasnoj, strahovitoj i nečuvenoj bijedi živjela je radnička klasa... vladalo je nečuveno i besprimjerno nasilje”.

Zakonom o obznani zabranjuje se komunistička partija, iako sa 58 osvojenih poslaničkih mjesta predstavlja treću partiju po snazi. Brojna su i politička suđenja – na 82 procesa pred Sudom za zaštitu države osuđeno je više članova i simpatizera partije. U teškom položaju u jugoslovenskoj državi našli su se i seljaci.

I „gunju i opanku”, srpskom seljaku, koji je, i po priznanju Nikole Pašića, pobjedama u Prvom svjetskom ratu pronio slavu srpskog oružja širom svijeta, crno se pisalo – živio je u velikoj bijedi, bez obzira na izvršene agrarne reforme. Čak i borci veterani su zaboravljeni – prosili su po beogradskim ulicama kao bogalji u iskrzanim uniformama. Da čovjek ne vjeruje: proslavljenim junacima naredbom kralja Aleksandra dozvoljeno je da prose po ulicama. Vratila su se vremena iz osamdesetih 19. vijeka kada je veliki srpski pripovjedač Laza Lazarević napisao čuvenu pripovjetku „Sve će to narod pozlatiti”. Nije li i Milunka Savić ratna heroina balkanskih ratova i Velikog rata, najodlikovanija žena – borac u Prvom svjetskom ratu, srpska Jovanka Orleanka (kako su je nazvali Francuzi) morala da koru hljeba zarađuje u Beogradu kao čistačica Hipotekarne banke?

PIŠE: BORIVOJE ĆETKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---