O okrutnosti knjaza Danila i dokle je bio spreman da ide u obračunima sa neistomišljenicima, posebno govori jedna grozomorna priča iz Bjelopavlića koju je od zaborava sačuvao pamtiša i ljeporek, pokojni
Dragutin Drago Filipović, pukovnik Jugoslovenske narodne armije, a riječ je o tragediji bjelopavlićkog plemenskog kapetana
Stevana Điknića, odnosno Stevana Điknina, kako je bio poznat u narodu:
– Stevan je bio posmrče. Otac mu
Lazar poginuo 1780. godine na Morači u boju sa Turcima i sina mu, kako je to tada bio običaj, zvali Stevan Điknin, tim više što je Đikna izgleda bila čovjek-žena, dobra i od dobroga da nije bilo sramota da joj se sin po njoj kazuje.
I Stevan je stasao u dobrog čovjeka i junaka koji je stekao kapetanski čin na sablji i pušci tako da ga je i
Njegoš opjevao u „Ogledalu srpskom”. Stevanu se, međutim, nije dopadao Zeko Mali i nije to ni krio – otvoreno je prvenstvo davao
Peru Tomovu. Knjaz nije takve trpio i brzo je smislio kako da mu se osveti, da opameti i njega i druge.
Dva Stevanova sina,
Gošo i Tiodor, bili su tek pristasali, ali već oglašeni kao hajduci i junaci bez mane i straha. Knjaz Danilo ih, međutim, oglasi krivima – da oni pored Turaka ubijaju i Crnogorce, i osudi ih na smrt. Poslao je perjanika kod kapetana
Toka Nikina Šaranovića i naredio da zakaže zbor Bjelopavlića kod crkve na Jelenku, računajući da će tu, ne sluteći nikakvo zlo, doći i sinovi Stevanovi.
Tako je i bilo. Na zbor došli i Gošo i Tiodor i perjanici ih oni čas pohvatali, povezali i poveli na kapetanski sud na Prentinu glavicu. A presuda se odmah znala: ko tamo krene, taj se neće glave nanositi…
Dok su ih sprovodili, komandir perjanika udari Goša i brekne mu:
Živni, pogani od pogani!
Gošo, koji je i za manje trzao oružje, a bio izuzetna momačka snaga, segne, raskine veze na rukama i zgrabi komandira za grlo da ga zadavi i zubima zakolje. Spasu ga ostali perjanici — pripucaju, ubiju Goša i ispod njega jedva živog izbave svog komandira.
Iako svezan, Gošov brat Tiodor iskoristi tu gužvu i strku i pobjegne prema selu Kolašinovićima. Kad je izgledalo da će umaći i unijeti glavu, pukne mu gatnjik na gaćama, a on sa rukama saveznim na leđima nit mogao gaće dići nit se njih kurtalisati. U tome naiđe jedan komšija i bližnji mu rođak, ali, umjesto da mu pomogne, rođak zaboravi rođaštvo i Tiodora preda perjanicima koji su pristigli u potrazi za njim.
Tiodora, naravno, strijeljaju na Prentinoj glavici i onda i njega i brata mu Goša, po naređenju knjaza Danila, objese da vise tu za petnaest dana kao opomena svim ostalim Bjelopavlićima kako će proći oni koji su nepokorni i nevjerni gospodaru sa Cetinja.
Povješanim Stevanovim sinovima se za to vrijeme niko nije smio primaći sem njihove ojađene majke, koja je svakoga dana dolazila iz sela Laća, udaljenog oko sat i po hoda, da brani mrtve sinove od muva, a bilo je, kažu pravo ljetnje vrijeme. Došla bi, vele, poklonila im se i svaki put ponovila:
Gošo, Tiodore, okamenite se…!
Gošo i Tiodor se, naravno, nijesu okamenili, ali se okamenila njihova nesrećna majka kojoj za sve vrijeme niko nije vidio suze ni čuo glasa, već je svoju muku i tragediju, poput majke Jugovića, podnosila stojički i junački i nije dopustila da joj se dušmani naslade.
Bjelopavlići su kasnije ipak riješili da idu kod knjaza i kažu mu da je na pravdi Božjoj tako krvnički kaznio Stevana Điknina, pobio mu sinove i uzeo kapetanski čin, njemu, junaku iz pjesme. Nije bilo lako izaći pred Zeka manitog i kazati mu da je pogriješio, ali druge nije bilo, nepravda se morala nekako popraviti. Za čudo, Danilo im je povjerovao i obećao da će kapetanski čin dati Stevanovom najmlađem sinu Marku. Nažalost, Marko je vrlo mlad umro od kolere – i on i otac mu, nesrećni Stevan...
PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Nastaviće se
Za ilustraciju slike br. 00, 10 i 11