Popularnost koju je knjeginja Darinka stekla u tim i za Crnu Goru teškim i sudbonosnim danima, njena odvažnost i dosledno poštovanje volje nenada i tako surovo izgubljenog muža – gospodara i odlučna podrška prestolonasledniku Nikoli Mirkovom Petroviću, unekoliko je zasjenio njen iznenadni i pomalo neslavni odlazak sa Cetinja, samo tri mjeseca nakon pogibije knjaza Danila.

U mnoštvu svakojakih intriga koje su pratile burni, dvanaestogodišnji boravak knjeginje Darinke na Cetinju, svakako je najinteresantnija ona koja se pročula odmah poslije pogibije knjaza Danila, a raspalio je upravo taj njen iznenadni odlazak sa Cetinja, krajem 1860. godine.

Šuškalo se, naime, da se iza takvog ponašanja knjeginje Darinke krije nešto sasvim drugo, da mlada udovica koja je tada imala tek dvadeset i dvije godine — ne bez želje i ljubavi prema vlasti i kruni — potajno gaji i neke druge nade i nekim drugim, ženskim očima gleda naočitog đeveričića koji je, uz to što je zasjeo na vladarsku stolicu, osjetio malo i čari Pariza i vidio kako se živi u Evropi, daleko od ovog ubogog gorštačkog gnijezda — da bi se novi mladi gospodar Crne Gore mogao oženiti svojom strinom!

Priče su najprije doprle do Vukotića i njih posebno ražestile, jer je njihova maloljetna odiva Milena još kao djevojčica bila zaručena za Nikolu Mirkova. U jednom pismu Vuku Karadžiću, Vuk Popović tvrdi da je stari senator Stevan Perkov Vukotić, djed Milenin, to pitanje postavio i u samom Senatu:

„Čujem da se govori o našemu novom gospodaru — rekao je navodno Stevan — da će vjenčati svoju strinu, udovicu knjaginju, i rad bih znati toga čojka koi to želi, da ođe reče ako je čojek i od čojeka rođen…”

Sada se, naravno, može samo nagađati šta je i kako je stvarno bilo, ali je vrlo indikativno to što se knjaz Nikola odmah potom oženio Milenom, četrnaestogodišnjom ćerkom Petra Stevanova Vukotića sa Čeva, u tom trenutku jednog od najuglednijih crnogorskih vojvoda. Dogodilo se to 8. novembra 1860. godine. Doda li se tome činjenica da je knjeginja Darinka, samo četiri dana nakon skromne svadbene svečanosti, obavljene u najužem krugu najbliže rodbine i nekoliko najviđenijih glavara, sa ćerkicom Olgom napustila Cetinje i otputovala na Krf kod sestre, pokupivši sa dvora sve vrednije i važnije stvari, kao da se više nikada neće vratiti pod Orlov krš, sve postaje još sumnjivije.

Godinu dana kasnije, ona se ipak ponovo vratila na Cetinje i tu s prekidima ostala sve do 1867. Stalno je pokušavala da se aktivno uključi i u političku djelatnost crnogorskog dvora i mladog knjaza Nikole, a taj knjeginjin boravak u Crnoj Gori propratila je još jedna intriga: špekulisalo se da ona želi ostati u dinastičkoj igri tako što će svoju ćerkicu Olgu zaručiti za dvanaestogodišnjeg Marka Dragova Petrovića, dječaka čiji je stariji brat Božo već bio određen za crnogorskog prestolonaslednika, u slučaju da knjaz Nikola nema muškog potomstva.

Nikada se sigurno neće saznati da li je i šta je uistinu bilo između knjaza Nikole i njegove strine i kako se stišao i ugasio taj ljubavni plamen, ako ga je bilo. Knjeginja Darinka je sve do kraja života s vremena na vrijeme posjećivala Crnu Goru i knjaz Nikola je prema njoj ispoljavao dužnu pažnju i pružao joj materijalnu pomoć. A kada je umrla 1892. godine, on je u Trst poslao svoje izaslanike i organizovao da se njeno tijelo prenese i uz sve počasti sahrani na Cetinju. Lično je pošao do Njeguša da sačeka mrtvu strinu, a u „Glasu Crnogorca” je objavio nekrolog u kojem je istakao njene, ali i vrline njenog muža, odnosno svog strica:

„Knjeginja Darinka je bila oduševljena, prava Srpkinja, čija su osjećanja vazda bila u harmoniji sa osjećanjem njezinoga viteškoga Vojna, prvoga Srbina svoga doba…”

Piše

BUDO SIMONOVIĆ

NASTAVIĆE SE

---