-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U neravnopravnom položaju Srba u Hrvatskoj dr Milovan Grba je tražio razloge njihovog opredjeljenja za Beograd i za centralističko državno uređenje. Ali, dr Grbi je bilo jasno da se ni u novoj državi položaj Srba u Hrvatskoj nije popravio. Da bi to dokazao napravio je paralelu između odnosa prema Srbima opljačkanim u demonstracijama 1902, kojima je, po nalogu bana Kuena, zagrebačko građanstvo isplatilo svu štetu, i prema Srbima opljačkanim 1914, kojima nova država nije nadoknadila gubitke. Osim toga, hrvatska politička elita „traži cepidlačarski ravnopravnost za Hrvate i u diplomaciji i u generalitetu; dok se od nameštenja ili čak prostog ukonačenja kakvoga Srbina u Zagrebu pravi istočno pitanje“. Dr Grba je tačno zapazio i to da „dok Hrvati glasno registruju svaku sitnicu nepovoljnu po Hrvate, Srbi u Hrvatskoj ćute i o najkrupnijim nepravdama koje im se sistematski nanose...“ Radikalski političar iz Hrvatske upozoravao je vladajuće strukture da hrvatsku (i slovenačku) političku elitu nije moguće zadovoljiti nikakvim ustupcima „jer je njihovo načelo da budu nezadovoljni u ovoj državi“. Čak je predviđao, ukoliko bi Radić postigao uspjehe u ostvarivanju svojih planova, i mogućnost građanskog rata Hrvata sa Srbima Gornje krajine, što, po mišljenju dr Grbe, Hrvati i priželjkuju kako bi opštim nezadovoljstvom doveli u pitanje opstanak države.

Dr Đivo Supilo, Pašićev povjerenik koji je posredovao u odnosima između Beograda i Zagreba, ministar bez portfelja, razlikovao je više psiholoških i kulturnih tipova Hrvata, prije svega: kajkavske Hrvate iz zagrebačke, varaždinske i bjelovarske županije, zatim slavonske, primorske, ličke, dalmatinske, dubrovačke i bosansko-hercegovačke. Prema njegovom viđenju, svaki od tih tipova imao je određene specifičnosti, a dr Supilo se u svom članku „Politička razmatranja o Hrvatskoj“ zadržao, poput dr M. Grbe, na kajkavskim Hrvatima, odnosno na onom dijelu hrvatskog korpusa na koji je Stjepan Radić imao najveći uticaj. S namjerom da objasni njihovo nezadovoljstvo i razloge zbog kojih su se priklonili Radiću, on se vratio u istoriju, našavši da su Hrvati pod Habzburgovcima mogli samo da služe u vojsci ili da budu sitni trgovci i zanatlije, kmetovi, zemljoradnici s malim posjedima, radnici, činovnici i sl. U političkom pogledu, imali su izvjesnu, ali veoma ograničenu autonomiju. Očuvanje hrvatskog državnog prava zaokupljalo je svu njihovu pažnju, stvarajući kod Hrvata poseban mentalitet, onemogućavajući ih da realno i kritički razmotre svoj položaj i da pokušaju da pronađu nove puteve za prevladavanje pritiska vladajućih krugova Monarhije; postali su nepreduzimljivi, bez inicijative, iz čega su proizašli rezignacija, nepovjerljivost, sumnjičavost, plašljivost, sklonost ka samopotcjenjivanju i omalovažavanju sebe, a precjenjivanju stranaca. S obzirom na to, prijetila im je potpuna asimilacija, koja bi uslijedila da su u Velikom ratu pobijedile Centralne sile. Umjesto toga, iznenada i neočekivano, dobili su slobodu i nezavisnost, a zbog nedostatka pravog političkog vaspitanja i specifičnog istorijskog razvitka, oni se u tom novom položaju uopšte ne snalaze. U takvoj situaciji kod Hrvata, čija je jaka karakterološka crta naivnost i podložnost zavođenju, pojavili su se „tuđinski izmećari, štreberi i politikanti“, koji demagogijom varaju narod usađujući mu pogrešno shvatanje da je sloboda isto što i samovolja, a da nezavisni narodi ne plaćaju porez i ne služe vojsku. Pošto Hrvati nijesu došli do slobode i nezavisnosti preko Kosova, Kumanova i Bregalnice, albanske Golgote i Solunskog fronta, pošto nijesu iskusili turske koce niti austro-ugarske tamnice i vješala, oni ne shvataju, po mišljenju Đ. Supila, da se sloboda i nezavisnost skupo plaćaju, i krvlju i novcem. Kako ne razumiju da slobodan građanin u svojoj nezavisnoj državi mora da poštuje njene institucije i brine o njima, da mora da ispunjava vojnu obavezu jer je vojska garancija te slobode i nezavisnosti – a to sve znači da mora više da radi i plaća – Hrvati su postali razočarani i nezadovoljni, prisjećajući se prethodnih vremena kada su, navodno, bili u boljem materijalnom položaju. Oni koji su im se stavili na čelo iskoristili su to neraspoloženje da optuže Srbiju za sve nevolje i da traže otcjepljenje i formiranje posebne hrvatske države – republike.


Nastaviće se

---