- PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Zanimljivo je da me policija nije ni tražila te noći – tvrdio je Zef Ljuljđuraj, govoreći o toj kobnoj oktobarskoj noći 1976. godine, kada je nevoljno postao višestruki ubica. – Napravili su uviđaj bez mene, čuli smo se samo telefonom i dogovorili se da ja sjutradan sam dođem u stanicu i prijavim se. Tada je bilo neko malo drugačije vrijeme nego današnje – možda i zbog toga što su me mnogi policajci već i poznavali i bili sigurni da ja nijesam nikakav kriminalac i da to nijesam učinio bez velike nevolje.
Tek sjutradan, oko četiri sata popodne, ja sam došao na ugovoreno mjesto. Tu me je čekala patrola. Nijesu mi odmah ni lisice stavili na ruke, nego tek kad smo došli blizu stanice, a u kolima su sa mnom razgovarali gotovo prijateljski, ponajmanje o samom događaju.
Naravno, taj slučaj je dobio ogroman publicitet – nije bilo, ne samo u Detroitu, nijednog lista, radio ili televizijske stanice koji nijesu o tome nadugo i naširoko javljali. Pamtim jedan od krupnih naslova: „Vlasnik četiri restorana ubio četiri čovjeka“, a moje slike su se vrtjele na najudarnijim stranama. Nijesu, razumljivo, pisali dobro, nije bilo riječi opravdanja za moj postupak.
Ja sam, međutim, bio uvjeren da sam učinio ono što sam morao i jedino mogao, da nijesam pucao iz obijesti ili mržnje već zato što sam se našao u bezizlaznoj situaciji i suočio se sa strahom i za svoj, a posebno za život maloljetnog sina. U tom strahu sam i potezao obarač do posljednjeg metka.
Za sve to vrijeme do suđenja, a istraga i čekanje su potrajali skoro godinu dana, moja prva briga je bio moj sin, koji je takođe bio zatvoren. Na moju veliku sreću i radost, autopsija je pokazala da on nije pogodio nijednim metkom, već da su sve rane nastale od metaka koje sam ja ispalio. On je zato pušten iz zatvora poslije deset mjeseci, a ja sam sve preuzeo na sebe i potvrdilo se ono što sam govorio od prvog dana – da moj sin nije ništa kriv.
Suđenje je trajalo pune tri nedjelje, stalno pred krcatom salom i uz veliki publicitet. Dan uoči izricanja presude, u novinama su osvanuli napisi kako sam do kraja ostao uporan u tvrdnji da sam pucao zato što sam morao, u samoodbrani, i da pritom nijesam ispoljio ni trunku kajanja zbog svega što sam učinio, te da sam do kraja ostao hladnokrvan i pribran. Ja sam, naravno, i tada kao i sada, kao što ću sigurno i do kraja života, žalio što sam uništio četiri mlada života i to što sam se zlom sudbinom te noći našao na tom mjestu.
Iako su me advokati ubjeđivali u suprotno, ja sam od početka znao šta me čeka i bio potpuno pripremljen za to. Kad je sudija udario onim svojim čekićem i proglasio me krivim po svim tačkama optužnice, te da mi zbog tri teška ubistva i jednog teškog ranjavanja opasnog po život izriče četvorostruku doživotnu robiju, ja nijesam bio iznenađen i ostao sam potpuno miran. Znao sam da u državi Mičigen nema smrtne kazne, odnosno da bih ja išao na električnu stolicu da sam nešto tako počinio u nekoj od država koje imaju u zakonu smrtnu kaznu, ali bih, čini mi se, i smrtnu kaznu prihvatio mirno. Inače, kompletna sudska porota bila je sastavljena od Afroamerikanaca, a da Zef i njegova odbrana nijesu, iako su na to po zakonu imali pravo, insistirali da u poroti bude i bijelaca, s obzirom na činjenicu da su sve žrtve bili Afroamerikanci.
Upravo to je privuklo najveću pažnju novinara i sjutradan su svi isticali kako su gotovo svi prisutni u sudnici, a bilo je tu, naravno, ponajviše mojih najbližih, mojih rođaka i prijatelja, koji su iz dana u dan pratili suđenje, nakon objavljivanja presude zaplakali. Jedino, ni u tom času, nije zaplakao osuđeni Zef Ljuljđuraj!
Sud je, dakle, našao da sam ja prekoračio nužnu odbranu, da sam u potpunosti kriv za smrt tih ljudi, da sam ih hladnokrvno pobio, iako sam, po mišljenju sudije, mogao i morao pobjeći i izbjeći sukob.
PIŠE:
BUDO SIMONOVIĆ
Nastaviće se
Nikolin pištoljAutopsija je kasnije pokazala da su svi stradali od metaka koje sam ja ispalio, odnosno da moj sin, na veliku sreću, nije postao ubica. On je, svejedno, odležao deset mjeseci u zatvoru dok su završena sva vještačenja i sva krivica pala na mene. U međuvremenu sam saznao da je on pištolj kupio samo nekolimko noći ranije – prodao mu neki crnac u kafani, a one noći ga je ponio sa sobom računajući da ćemo poslije svega otići na to moje rođendansko slavlje pa da ispuca neki metak. Kad je vidio šta se događa, i on se uplašio i za mene i za sebe, izvukao pištolj i počeo da puca...
