-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ

Kad sam čuo sudijino obrazloženje, da sud smatra da ja nijesam imao pravo da branim svoj i život svog djeteta, da mi je dužnost bila da bježim sa svog praga, ja sam tvrdo znao da mi je sudbina zapečaćena i odmah sam kazao mojim advokatima da se okane ćorave rabote, da batale žalbe, da mi ne troše pare i ne ostavljaju djecu da gladuju na goloj ulici.Oni su, ipak, još zadugo vjerovali da će viši sud uvažiti to što se sve odigralo u mom lokalu, da sam napadnut na svom poslu, da sam oružje potegao tek kad mi je zaprijetila opasnost životu.
Ni viši sudovi, međutim, nijesu uvažili sve te potpuno tačne činjenice jer je naspram njih stajala ona strašna istina da sam ja uništio tri života i opasno, smrtno ugrozio četvrti. Nije pomoglo ni to što su advokati u žalbama ređali da sam ja uzorni roditelj petoro djece, da sam ozbiljni poslovni čovjek koji je držao četiri restorana i zapošljavao četrdeset ljudi, da sam čovjek bez ikakvih poroka, koji nikada za trideset i šest godina života nije došao u sukob sa zakonom...
Sve je bilo uzalud i ja sam, pošto sam potrošio i izgubio gotovo milion dolara i shvatio da sam porodicu doveo na rub propasti, prekinuo dalju sudaniju i tako moj slučaj nije stigao i pred Federalni sud.
Suđenje su, naravno, pratila i moja djeca, koja su petnaest dana slušala kako ratuju advokati i tužioci. Kad su na kraju čuli presudu, kući su se vratili plačući. Moj sin Paljoka je imao nešto malo preko jedanaest godina i još je bio u osnovnoj školi. On se tada kroz suze zavjetovao i tvrdo zakleo da će postati advokat, da će dokazati moju nevinost i da će me izbaviti iz tamnice.
Ja sam nepokolebljivo vjerovao da pravda i istina jednom moraju pobijediti i da ja neću život provesti i ostaviti iza rešetaka. Najvažnije mi je bilo što je cijela moja porodica bila uz mene, što su mi vjerovali i sve činili da mi olakšaju robovanje. Ostali su složni, djeca su vrijedno učila i stasala u ozbiljne i ugledne ljude, sinovi se poženili, ćerka se udala, svi formirali svoje porodice i razvili ozbiljne poslove.
Meni je zbog toga bilo puno srce i to mi je davalo snagu i veliki podstrek da istrajem i izdržim.
Prvih dvadeset godina sam proveo u glavnom mičigenskom zatvoru Džekson, jednom od najvećih u Sjedinjenim Američkim Državama, a možda i na svijetu. Dvadeset godina sam proživio u onoj otvorenoj ćeliji sa rešetkom umjesto vrata, baš onakvoj kakva se može vidjeti u mnogim filmovima, koji, inače, ni izbliza ne dočaravaju tu atmosferu i sistem života u zatvoru, jer to je jednostavno nemoguće i opisati – to može znati i osjetiti samo onaj ko neko vrijeme provede u nekom takvom ambijentu i uslovima.
Tamo u svakom trenutku ima na hiljade zatvorenika sa svih strana svijeta. Ja sam, mislim, bio jedini Crnogorac i svakako jedini koji je na glavi imao takvu strašnu optužbu i presudu i na savjesti nosio četiri života..
Bio sam, međutim, zbog nečeg poštovan i uvažavan od prvog dana i od stražara i od zatvorenika, iako je u tom odjelu u kojem sam ja tamnovao bio veliki broj crnaca, i to baš iz Detroita. Mnogi su me i poznavali iz posla kojim sam se bavio i, naravno, svi su znali šta sam učinio i na neki način su me respektovali – da li zato što su i oni vjerovali da sam u suštini nevin ili zato što su mislili da za nešto tako ipak treba petlja, da to može učiniti samo neko ko ima jako zaleđe.

Nastaviće se
Ponašao sam se kao da ću sjutradan kući
Radio sam i ponašao se u zatvoru kao da ću već sjutradan kući i na slobodu. Učio sam sve što se u zatvoru moglo učiti. Završio maturu, onda dvije godine studirao, pa nekoliko godina radio kao neka vrsta savjetnika i prevaspitača alkoholičara, narkomana i uopšte zatvorenika koji su na bilo koji drugi način zapali u neki drugi porok i nevolju zavisnosti iz koje se ne mogu sami izbaviti. U tome sam imao zavidnog uspjeha, što mi je donosilo i uvažavanje stražara i neposrednih starješina, ali i uprave zatvora. Poslije sam još dvije godine učio školu za, kako bi se reklo, porodičnog savjetnika – to je neka vrsta pomiritelja i savjetodavca u poremećenim porodičnim prilikama i odnosima.