Pošto je u novom krivičnom zakonu iz 2006. godine pravo na samoodbranu po Zefa Ljuljđuraja bilo mnogo povoljnije definisano i, što je najvažnije, moglo je da se primijeni i retroaktivno – i na one koji su osuđeni po starom zakonu – njegov sin Paljoka, već poznati i afirmisani advokat, procijenio je da je došao trenutak da podnese molbu za obnovu suđenja i ublažavanje kazne njegovom ocu. Molba je prihvaćena, ali je to bio tek početak mukotrpnog postupka i čak šestostepenih provjera, a uvijek je bilo dovoljno da se pojavi samo jedan glas protiv pa da sve propadne.

– Prvo je određena desetočlana neutralna porota sastavljena od uglednih i vrlo uticajnih i uvaženih ličnosti – sjećao se Zef Ljuljđuraj – koja je imala zadatak da procijeni da li ja zaslužujem slobodu, cijeneći sve ono što je pisalo u mom debelom dosijeu, kako što se tiče samog ovog slučaja, tako i na osnovu onoga što je pisalo o mom ponašanju prije, i naročito na onovu onoga što je stajalo u mojim karakteristikama o držanju i ponašanju za vrijeme tridesetogodišnjeg tamnovanja.

Prvi čovjek koji se izjasnio o meni i u potpunosti se saglasio da apsolutno zaslužujem pomilovanje i slobodu, bila je gospođa Barbara Bak, direktorica jednog od ukupno šest zatvora u kojima sam izdržavao kaznu. Ona je imala priliku da u više navrata razgovara sa mnom i veoma dobro je znala moj slučaj. Ja sam poslije svakog susreta i razgovora sa njom osjećao sve veću njenu naklonost i ljubaznost koju je ispoljavala ta žena i prema meni i prema članovima moje porodice i svima onima koji su mi dolazili u posjetu.

Ona je kasnije napustila zatvor i mjesto direktora, a kad je čula da je moj sin pokrenuo postupak za preispitivanje, ona je napisala sudu pismo – dobio sam kasnije i čuvam kao amajliju kopiju tog pisma – u kojem je kazala da sam ja najbolji zatvorenik kojeg je ona upoznala za sve godine rada u zatvoru i svojoj karijeri uopšte. Posebno je istakla moju čvrstinu i odlučnost, da se nikada nijesam predavao niti klonuo duhom, iako sam osuđen na doživotnu robiju, da sam se uvijek ponašao kao da izdržavam poslednje dane zatvora i tako, ne samo pomagao sebi nego i mnogim drugim zatvorenicima oko sebe, i svojim primjerom i svojim radom i aktivnostima izvan zatvorske ćelije:

„Ja kao upravnik zatvora – napisala je na kraju Barbara Bak – kao državni službenik koji je zadužen i obavezan da zatvorenike drži u zatvoru, ovog puta se iskreno zalažem da se jedan od njih, Zef Ljuljđuraj, uprkos tome što je zbog četiri uništena života osuđen na četvorostruku doživotnu robiju, pusti iz zatvora i oslobodi daljeg izdržavanja kazne. Za ovog čovjeka je dovoljno to što je u zatvoru proveo više od trideset godina i ja garantujem da je on, uprkos svemu, zaslužio slobodu. Isto tako izjavljujem i potpisujem: ukoliko se moj predlog usvoji, ja bih voljela da mi ovaj čovjek do kraja života bude prvi komšija!”

Vrlo slične ili identične izjave su dali i svih ostalih devet uglednih građana čije je mišljenje traženo, a Paljoka je u međuvremenu samoinicijativno pribavio i izjave i mišljenja i sudije Robertsona koji mi je izrekao kaznu – on je već odavno u penziji – i tadašnjeg javnog tužioca Beria Reznika, koji je u međuvremenu postao advokat.

Sudija je napisao da je na internetu vrlo pažljivo pročitao sve podatke o meni i zaključio da sam ja za tolike godine u zatvoru uspio da se ponašam i popravim bolje i više od ijednog zatvorenika za kojeg on zna, te da zato smatra da sam zaslužio slobodu. Sličnu pozitivnu izjavu je dao i tužilac Reznik, koji je takođe kazao da nema ništa protiv mog oslobađanja ukoliko su se stekli svi drugi uslovi.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---

Ne bih ga osudio na doživotnu robiju
Izjavu je dao i sudija koji je sjeo na Robertsonovu stolicu. On je kazao da je vrlo pažljivo proučio moj dosije, pročitao sva mišljenja i izjave date i tada i sada i da je zaključio da mi on nikada ne bi izrekao kaznu koja mi je izrečena, odnosno da me nikada ne bi osudio na doživotnu robiju, bez obzira na stravične posledice mog čina.