Sudska porota je prihvatila sva ta mišljenja data o Zefu Ljuljđuraju, ali je insistirala da se sa njim prethodno ipak obavi još jedan razgovor, jedan intervju u zatvoru, koji bi oni pratili preko video-linka. Sve je tako organizovano.
– Odredili su, vjerovatno ne slučajno, da sa mnom razgovara jedna crnkinja, jedna fina gospođa četrdesetih godina, mislim da se zvala Tamos, a bilo je i u ovom slučaju dovoljno da poslije tog intervjua samo jedan član porote izrazi sumnju ili nesaglasnost pa da sve padne u vodu – sjećao se Ljuljđuraj tih sudbonosnih trenutaka.
U zakazani dan, u zatvor je došla ta žena. Bila je vrlo korektna i mi smo punih sat i po razgovarali pred televizijskim kamerama. Sve je pitala: od rođenja i porijekla do djetinjstva i obrazovanja, od porodičnog i materijalnog stanja do raznovrsnih detalja iz života i rada prije tog kobnog 28. oktobra 1976. godine, da li sam ja ili ko iz moje uže familije ikada ranije imao nekih problema sa zakonom, sa alkoholom, drogom, kockom ili kakvim drugim porocima. Naravno i o samom tom događaju – kako sad poslije toliko godina gledam na to.
Bila je, još jednom naglašavam, vrlo korektna i nije ni na kakav način ispoljila neku provokativnost prema meni kao trostrukom, odnosno praktično četvorostrukom ubici, ni najmanje nekog šovinizma ili negativnog odnosa zbog toga što su moje žrtve bili crnci, a ja sam se istinski trudio da na sva njena pitanja dajem što tačnije, preciznije i iskrenije odgovore pošto sam bio siguran da oni sve znaju o meni i da je ovo samo provjera upravo moje ozbiljnosti i korektnosti.
Njen izvještaj, odnosno, konačni stav je išao pred Vrhovni sud države Mičigen u kojem o tome vijećaju i odlučuju samo četiri čovjeka – sudija, zapisničar, jedan čovjek kao izvjestilac u ime porote i generalni sekretar suda. Vrhovni sud je odlučio da se moj slučaj, odnosno predlog za moje oslobađanje, stavi na uvid javnosti preko interneta i ostavio rok od mjesec dana da se o tome izjasne i građani. I u tom slučaju je bilo dovoljno da samo neko od članova porodice ubijenih izrazi negodovanje i neslaganje sa ublažavanjem moje kazne pa da ja, možda do smrti ostanem u zatvoru. Pošto, za veliko čudo, to izostalo, čim je protekao dati rok Vrhovni sud je naložio da se organizuje novo suđenje.
Desilo se to 29. aprila 2009. godine u Džeksonu, tamo gdje sam robijao dvadeset godina. Ja sam se tada nalazio u drugom zatvoru na oko sto osamdeset kilometara od Džeksona. Na suđenje su me doveli u lancima i na nogama i na rukama. Bilo je prisutno oko sto ljudi u sudnici, uglavnom moje najuže rodbine i prijatelja, mada sam siguran da bi ih u Džekson doputovalo možda i hiljadu iz cijele Amerike i Kanade da su znali za suđenje.
Cijela rasprava je trajala oko dva i po sata. Rešetali su me i pekli na tihoj vatri svakojakim pitanjima, pored ostalog čak i da li sam imao neke veze sa nekim drugim sličnim zločinima i ubistvima, da li je tačno da sam ja, tobož, negdje, prije ovog slučaja, tri puta pucao na nekog čovjeka i tome slično, a neki su se prosto čudili kako je to moguće da ja nikada ranije nijesam bio u zatvoru. Znao sam, naravno da su sve to provokacije i ostao potpuno miran i siguran u odgovorima.
Za veliko čudo, a mislim i na svu sreću, nije bilo novinara jer ko zna kako bi se sve na kraju završilo da je, recimo, negdje osvanuo naslov tipa „Četvorostruki ubica na slobodi!” Ko zna kakvog bi to odjeka imalo i kakve bi sve reakcije izazvalo, da li bi to, možda, pokolebalo i podijelilo javnost i okrenulo je protiv mene. Da i ne govorim o tome šta bi bilo da je neko zlurado prokomentarisao kako je bijelac koji je ubio četiri crnca ipak pomilovan i oslobođen doživotne robije i postavio pitanje da li bi crnac ikada izašao iz zatvora i vidio bijela dana da je ubio četiri bijelca.
Piše:
BUDO SIMONOVIĆ
(Nastaviće se)
Zatvor u DžeksonuZatvor u Džeksonu je osnovan 1839. godine i nekada je bio najveći na svijetu sa oko 6.000 „stanovnika”. Stari zatvor je danas zatvoren i pretvoren u muzej sa raznim kulturnim sadržajima, a umjesto njega su otvorene četiri nove kazneno-popravne ustanove, zbog čega ovaj grad u Mičigenu sa pedesetak hiljada stanovnika zovu i grad-zatvor.
