-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Za pametnog čovjeka ljubav prema otadžbini prevazilazi svaku drugu ljubav... Sa ovom uzvišenom mišlju, svojevrsnim patriotskim i moralnim zavjetom, živio je Jovan Dučić sve do onog sumornog sedmoaprilskog jutra 1943. godina kada je u Americi, daleko od otadžbine za kojom je toliko čeznuo, sklopio oči i okrenuo leđa ovom zakavženom svijetu, tada u plamenu Drugog svjetskog rata.

Svoju veliku želju koju je decenijama gajio u srcu i nosio po evropskim i svjetskim metropolama, prepoznajući u njima tijesne, popločane trebinjske sokake, osjećajući u njihovim parkovima šum trebinjskih jablanova, a u njihovim rijekama, morima i jezerima zelene virove Trebišnjice, iskazao je toplo i jednostavno u samo tri riječi: „Mom milom Trebinju“ a tu svoju amanet-želju Dučić je sročio u predsmrtnoj oporuci:

„Moje slike i sve druge stvari nameštaja i ukrasa, zaveštavam, po inventaru, muzeju grada Trebinja...“

Jovan Dučić je u svom burnom životu ponajmanje vremena proveo u rodnom Trebinju ali ga je on stalno nosio u srcu i sve lijepo, od lijepe misli do lijepog stiha, od lijepe žene do lijepog krajolika, bilo je vezano za Trebinje. Radeći kao diplomata u Carigradu i Rimu, Sofiji i Atini, Madridu i Lisabonu, Budimpešti i Bukureštu, Kairu i Ženevi... stalno je sanjao kako da još više uljepša i obogati kulturni ambijent Trebinja, gdje da podigne spomenik, kako da uredi park, čime da ukrasi zidine trebinjske tvrđave, kojim knjigama da napuni police trebinjske biblioteke...

Tako su već tridesetih godina prošlog vijeka u grad podno Leotara počeli da pristižu sanduci knjiga i raznovrsnih eksponata kamene plastike, uglavnom iz antičkog i rimskog perioda, koje je Dučić skupljao i otkupljivao po bijelom svetu. U trebinjskoj biblioteci zato sada ima oko pet i po hiljada njegovih knjiga, a u muzeju se čuva i njegova umjetnička zbirka. Čine je sedamdeset i tri raznovrsna eksponata kamene plastike, četrnaest umjetničkih slika (ulja, tempera, pastela, bakroreza, linografija...), zatim jedan mozaik i jedna ogromna i vrlo vrijedna tapiserija koja potiče najvjerovatnije iz osamnaestog vijeka.

No, Dučić nije samo u trebinjskom muzeju. U starom gradskom jezgru gotovo da i ne postoji stopa na kojoj nema nekog obilježja ili kulturnog znaka za koji je on zaslužan. Najznačajniji su svakako spomenik Njegošu, prvi koji je genijalnom pjesniku i umniku ispod Lovćena uopšte podignut, i spomenik oslobodiocima, posvećen ulasku srpske vojske u Trebinje 22. novembra 1918. godine.

Posebna vrijednost na tom spomeniku je himna pobjedniku, Dučićevi stihovi koji predstavljaju sublimat njegovog poetskog i misaonog djela, njegov životni, patriotski i pjesnički moto:

„Samo buktinjama zbori se kroz tmine,

u zrcalu mača budućnost se slika.

Preko groblja idu puti veličine,

slava, to je strašno sunce mučenika.“

A amanet velikog pjesnika ispunjen je u mjeri mogućeg, ponajviše zahvaljujući Ljubinki Kojić, kustosu i dugogodišnjem upravniku trebinjskog muzeja.

Ima i u tome neke lijepe simbolike. Kad je daleke 1957. godine, ova, tada mlada žena, doputovala iz Beograda u Trebinje na novu dužnost, njena spona sa ovim gradom bio je upravo Jovan Dučić. Zahvaljujući Slavku Kojiću, Ljubinkinom stricu, diplomati i velikom prijatelju Jovana Dučića, kojeg je 1941. godine zamijenio na diplomatskoj funkciji u Lisabonu, u kući Kojićevih se o lovorom ovjenčanom trebinjskom poeti govorilo s izuzetnim poštovanjem, a njegova smrt je doživljena kao smrt dragog prijatelja. Sve to je bio motiv više da se Ljubinka Kojić sa posebnim pijetetom i entuzijazmom lati posla i krene u potragu za Dučićevom zaostavštinom.

To što se danas čuva u Trebinju, nažalost, nije ni blizu onoga što je Dučić stvarno zavještao rodnom gradu. Mnogo toga je, izgleda, zamelo vrijeme i potonulo u mutnim vodama drugog poluvjekovlja dvadestog stoljeća, netragom nestalo i završilo u privatnim zbirkama.


(Nastaviće se)

---