-Piše:BUDO SIMONOVIĆ

Ivan Goran Kovačić je u gori nestao. Obistinila se do kraja i tragično potvrdila – kakve li životne ironije – njegova crna vizija, njegova poetska slutnja istkana šest godina prije smrti: „U planini mrkoj nek mi bude hum...”
I koliko god su lična i nesigurna kazivanja i svjedočenja o poslednjim danima i smrti Ivana Gorana Kovačića, ne manje su lična i nesigurna i „zvanična” tumačenja tih svjedočenja, zvanične i do danas važeće verzije o pogibiji ovog glasovitog partizanskog pjesnika i tada još poznatijeg partizanskog ljekara, profesora dr Sima Miloševića. Uz uvažavanje svih interesa, ne sporeći ni te ne baš jasne „duboko ljudske razloge” da se iz nekih razloga ćuti o Goranovom kraju, na kojima se decenijama insistiralo, istine radi treba reći da su postojali ljudi, postojali svjedoci koji su znali istinu o zlotvorima koji su tako rano i svirepo ućutkali „divnog galeba”, priču o jednom od „najbolnijih umiranja” poezije. Iako su prošle silne godine, priče nekih od tih svjedoka, koje sam zapisao juna 1981. godine, djeluju toliko ubjedljive i logične tim više što su podstaknute isključivo željom da se konačno dokuči istina i da se jednom za svagda zna kako je bilo.
Trifko Vladičić, tada sedamdesettrogodišnji zemljoradnik, borac iz sela Prijeđela na putu Foča – Tjentište, ispričao mi je kako je na Vidovdan 28. juna 1943. godine bio sa komšijom, tada takođe još živim Gavrom Milanovićem, negdje popodne čuo puške u šumi iznad sela.
– Čim smo ušli u šumu – mi je zovemo Crkvine – ugledasmo najprije puno papira i nekakve iscijepane knjige, sveske, šta li. A onda ispod puta, na jedno pet-šest metara, pored jednog klijena – ugledasmo dva ubijena čovjeka. Leže glavačke u točilu jedan pored drugog, krvave im glave – ubijeni u glavu...
Penzionerka Danica Lalović, neumorni ratni i poratni aktivista:
– Jednoga dana, bio je nekako kraj juna 1943. godine – ofanziva je već uveliko bila minula i više se nije pucalo – proču se da su tudije prošli četnici i da su negdje u Prijeđelu pobili neke partizane. Nije bilo teško naći pobijene. Jedan stariji, leži ničice. Podigoh mu krvavu i unakaženu glavu, ali lako i odmah prepoznah doktora Sima Miloševića, liječio me uoči rata u Beogradu. Onaj drugi, mlađi, leži nauznak, krupan, krupnog nosa i širokog lica, dobro guste plavo-kestenjaste kose...
– Poranio sam sjutradan – sjećao se dalje Trifko Vladičić – uzeo alat, zovnuo komšiju Gavra i pošli smo do odbornika Marka Majdova – četnici su kasnije i njega ubili. Marko je zovnuo još trojicu seljaka, Petra i Krsta Aćimovića i Boška Mastilovića i pošli smo da sahranimo pobijene. Malo niže od mjesta đe su ležali, našli smo jednu manju rupu – neko tu nekada pravio krečanu – i tu smo iskopali grob.
Tek poslije sam čuo i doznao ko su bili pobijeni. Tada dječak Ostoja Jojić – eto i njega danas živog – ispričao mi da su oni četnici zanoćili u njihovoj kući i da su se hvalili kako su ubili najglavnijeg partizanskog doktora Sima Miloševića i pjesnika Gorana Kovačića...
– Mislim da je sve bilo konačno potvrđeno i do kraja razjašnjeno 1958. godine kada su sakupljane kosti i prenošene u partizansku spomen-kosturnicu na Tjentištu – tvrdila je Danica Lalović. – Pored ostalih, prilikom iskopavanja posmrtnik ostataka Gorana i Sima, tu je bio i dr Kosta Milošević, brat doktora Sima Miloševića. Sjećam se živo kako je, kad su mu dodali jednu lobanju, duboko potišten, tiho uzdahnuo: „Jao, brate moj...”Pažljivo smo tada složili sve skelete, sve kost po kost, i on je bez imalo dvoumljenja potvrdio da se radi o njegovom bratu. Pronašao je čak i ožiljak na butnoj kosti od rane koju je Simo bio zadobio 13. juna 1943. pri proboju na Sutjesci. Potvrdio je da su i naočari koje sam našla na mjestu njihove pogibije pripadale njemu i da mu ih je poklonio neki stari Musliman negdje u Istočnoj Bosni, gdje li, pošto je bio izgubio svoje...
Ipak, i poslije svega toga ostala je zvanična verzija da im se ne zna ni groba ni mramora, ali je nejasno da li zbog Goranove „želje” „u planini mrkoj nek mi bude hum”, ili možda zbog onih koji su ubili njega i doktora Miloševića.
(Nastaviće se)

---