Prije 23 godine, 19. oktobra 1997, tijesnim hercegnovskim sokacima i stepeništima poslednji put je minuo Dušan Duško Kostić. Otputovao je na vječni počinak sa jednom ranom u srcu manje, bez tuge koja ga je tištala sedamdeset i pet godina od rodnog Plava do Herceg Novog, u kojem se skrasio i proveo jesen života.

Tuga golema i beskrajna, neizvjesnost oko sudbine oca i tajna njegovog porijekla, tištala je pjesnika od rođenja sve do jedne jesenje noći 1992. godine kada se Dušan Kostić našao u Podgorici, u kući nesumnjivo najvećeg i najodanijeg prijatelja, slikara Save Labana, godinu dana prije nego što je Sava iznenada umro.

Sava je te noći shvatio koja muka mori njegovog prijatelja – da mu majka Stevanija nikada nije ispričala elegiju o svojoj kratkovjekoj zabranjenoj ljubavi, da je on na svijet došao kao „plod dvije neme žudnje i jednog besvjesnog minuta...” Tu sjetnu priču, malo potom, Sava Laban je ispričao i potpisniku ovih redaka...

Nakon pada Lovćena i kapitulacije Crne Gore, u januaru 1916. godine, i u Plav je stigla jedna austrougarska jedinica. Bila sastavljena uglavnom od Srba iz Bosne i vojnika iz drugih slovenskih zemalja. Među njima bio je i jedan stasiti, plavokosi Krajišnik iz Prijedora, Kostić se prezivao (vrijeme je ipak učinilo svoje i u mozaiku priče Save Labana sklopljenom na osnovu kazivanja njegovih roditelja, ostala samo kockica sa prezimenom).

Bog sami zna kad i gdje se u poganom i surovom ratnom vremenu, u ubogoj varošici na izvoru Lima, švapski soldat Kostić sreo sa naočitom Stevanijom, tek planula je, izgleda, ljubav na prvi pogled, vatrena i bezgranična kakva može biti samo kad je zabranjena. Zlobna i zaostala sredina to nije shvatila i prihvatila, baš kao ni Stevanijina rodbina, ugledna i patrijarhalna, pa je ona, kad je plod te ljubavi postao očigledan, morala pobjeći iz Plava.

Skrasila se kod rođaka u Peći i tu, 23. januara 1917. godine, rodila lijepog, zdravog dječaka, kojemu je, pošto je nastao iz srca i duše, dala ime Dušan. U ratnoj nemaštini i bijedi nije joj, ipak, bilo stojnice u Peći pa se morala vratiti natrag preko Čakora i skloniti se neko vrijeme u Andrijevici kod drugih rođaka.

Labani, Savini roditelji Vukman i Stana, bili su prve komšije i prijatelji Stevanijine porodice u Plavu. Vukman se tih dana obreo nekim poslom u Andrijevici i slučajno sreo Stevaniju i uveče sa njom, preplašenom i uplakanom, i malim Duškom banuo u Plav gdje ih je raširenih ruku dočekala Vukmanova supruga Stana. Od tada su dijelili što su imali, a zajedno trpjeli svakovrsnu nemaštinu. Omogućili su i Kostiću da posjećuje Stevaniju i vidi sina i nijesu se obazirali ni na prezrive poglede i pakosne komentare male, primitivne i zaostale sredine, ni na ljutnju Stevanijine rodbine.

Kad je 1918. godine kapitulirala Austrougarska, oružje je odložila i postaja u Plavu. Zbog korektnog držanja većine od njih, Plavljani su ih, iako su došli kao neprijatelji i okupatori, ispratili kao prijatelje. Krenuo sa njima i vojnik Kostić – da vidi koga mu ima kod kuće u Prijedoru, ko je preživio rat i dočekao slobodu, pa da se vrati po Stevaniju i svoje dijete.

Nije se vratio, ali ni kući svojoj nije stigao, a uskoro se pročulo da ni granicu Crne Gore nije prekoračio, ni on, niti iko od njegove družine... Vukman Laban i nekolicina Plavljana su onda krenuli tragom grupe vojnika koji su se nenaoružani, pješice zaputili kućama. Trag im se zameo poslije trećeg konaka, negdje u blizini Bijelog Polja. Tu im je, kako su Vukman Laban i njegovi prijatelji doznali, neko postavio zasjedu i sve ih do jednog pobio...

Dok mu je Sava Laban pripovijedao ono što je čuo i zapamtio od oca i majke i što Duško Kostić nikad ranije nije čuo, njemu su ispod debelih dioptrija izvirali potočići suza i slivali se niz mirno, dostojanstveno lice. Kazao je tada Savi da je samo jednom, kad mu je bilo šest ili sedam godina, upitao majku Stevaniju za oca, ali ga je ona strelovito ošinula pogledom i stavila mu do znanja da je to nešto što više nikada ne smije ni spomenuti i da je tu majčinu želju i ispoštovao...

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---