-Piše:BUDO SIMONOVIĆ

Pjesnik, kojeg je Jovan Skerlić proglasio „degenerikom“, „tipskim bolesnikom od literaturisa“, „poslednjim i najgorim izrazom jednog književnog pokreta bez smisla i bez osnovice“... postaće vremenom jedna od najsvjetlijih stranica u srpskoj poeziji Feljton predstavlja izvode iz nove knjige Buda Simonovića „Za njima će vjekovi hramati”
Kad se prije ravno sto devet godina u Beogradu pojavila zbirčica pjesama „Utopljene duše“ Vladislava Petkovića Disa, mladog nesvršenog učitelja iz sela Zablaće kod Čačka, koji je sedam-osam godina ranije napustio posao privremenog učitelja u zaječarskom selu Prliti i banuo na beogradsku kaldrmu, Jovan Skerlić je na nož dočekao taj pjesnički prvjenac.
Tadašnji vrhovni sudija u srpskoj književnosti zagrmio je na mladog, melanholičnog poetu ne kao književni kritičar nego kao književni ideolog. Po ocjeni mnogih koji su se kasnije bavili Disovom lirikom bio je to najnemilosrdniji, najbrutalniji napad na jednog pjesnika koji se ikad desio u istoriji srpske književnosti.
A neveseli pjesnik „Utopljenih duša“, kojeg je Skerlić proglasio „degenerikom“, „tipskim bolesnikom od literaturisa“, nesrećnikom „u čiju je slabu glavu udarilo jako vino literature“, „poslednjim i najgorim izrazom jednog književnog pokreta bez smisla i bez osnovice“; pjesnikom u čijoj će se knjizi „bolje no igde videti koliko moralne i duhovne bede, koliko laži i gluposti ima u tom problematičnom modernizmu“ – postaće vremenom jedna od najsvjetlijih stranica u srpskoj poeziji. Kritičari će se utrkivati da ga okite lovorikama, prepoznaće u njegovoj poeziji srpskog Bodlera ili Verlena, a u književnom pogledu, kako primjećuje Miodrag Pavlović, on će uz Lazu Kostića biti liričar, kojim će se, u najpozitivnijem smislu, kritika najviše baviti.
Za tužnog Disa sve to je stiglo kasno, prekasno. Njegov čemer je, doduše, donekle ublažilo to što je baš tih aprilskih dana 1911. godine sreo Hristinu (Tinku, kako je on zvao), lijepu, mladu, devetnaestogodišnju poštansku službenicu. Obostrana ljubav, koja je planula između sina propalog mehaničara iz Zablaća kod Čačka (rodom je, inače, bio iz okoline Kumanova), devetog od trinaestoro djece koju su izrodili Dimitrije i Marija Petković, i tankovijaste, crnooke ćerke propalog, rano preminulog zemunskog trgovca, već u septembru te 1911. godine krunisana je brakom.
Dobili su prvo ćerku Gordanu, potom i sina Mutimira, ali je bračnu sreću i nadu da će se izbaviti iz životnog sumora i čame, prekinuo požar ratova, posebno Prvog svjetskog rata. U mučeničkoj koloni srpske vojske i naroda koja je preživjela golgotu odstupanja preko Albanije i našla spas na Krfu, bio je i pjesnik Dis, već dobrano načetog zdravlja. Sa Krfa je upućen u Francusku na liječenje i oporavak.
Osam mjeseci kasnije (opet u aprilu!) 1917. godine, kad je saznao da njegov vajni prijatelj, kojem je na Krfu povjerio i ostavio u amanet da novac od njegove zlehude plate šalje njegovoj porodici u Beograd, nije ispunio obećanje i da njegova porodica zbog toga gladuje, odmah kreće iz Francuske natrag na Krf da traži tog bezdušnika i nekako pritekne svojima u pomoć. Negdje na italijanskoj obali se ukrcao na brod „Italija“ koji su sjutradan u Jonskom moru torpedovali i potopili njemački sumareni, a među onima koji su završili u „plavoj grobnici“ bio je i pjesnik „Utopljenih duša“.
Otišao je iz života sa gorkim, očajničkim uvjerenjem: „Neće biti bolje, nikad, nikad bolje, nikad biti neće...“ Tako je izbjegao barem jednu u nizu strašnih šiba, nemilosrdnih udaraca i nesreća koje su ga u životu sustopice pratile – nije dočekao tragičnu smrt svoje ćerke – mezimice, koja je, malo poslije očeve smrti podlegla od posledica nesrećnim slučajem zadobijenih opekotina...
Neko od kritičara je zapazio da se u Disovoj poeziji najčešće ponavljaju riječi „slutnja“ i „zaborav“. Od zaborava nema ništa, sve je u njegovoj čemernoj lirici živo, moderno i aktuelno, a što se slutnji tiče, pokazalo se da je poeta –„prorok“, kako ga je ironično i gotovo posprdno nazvao Skerlić, „vidio“ cio jedan vijek unaprijed, jer njegova pjesma „Naši dani“ kao da je juče pisana. Jasno je to već iz prve strofe:


Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigo se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja...

(Nastaviće se)