-Piše: BUDO SIMONOVIĆ


Na opomenu ustaškog glasnika da iz jame na Dinari ne smije izaći niko živ, da treba ubaciti bombe i sve preživjele pobiti, Vinko Tomaš, hrvatski, odnosno ustaški žandarm, odlučno je kazao da to žandari ne rade i zaprijetio da nikome neće i ne smije dlaka sa glave faliti dok je njegova glava na ramenima:
– Srića moja – pričao mi je početkom aprila 1991. godine u svom domu u Splitu – što taj krvopija Vodopija ili neko od tih njegovih zlotvorskih poslušnika nije bija tu inače bi meni odmah bilo pištolj pa u čelo – oni što su rekli, to je i Bog s neba reka i preko njine se nije smilo...
Dođemo tako nad jamu. Bože dragi, te grozote! Prokletnici se od smrada ne može prić, a odozdo se čuje cvilež živih. Naredin da se spušte konopi, ali oni doli siroti neće da se vežu, misle da su opet došli ustaše da ih dotuku kako su, po prilici, dolazili prije. Zovemo, ubjeđujemo, ne pomaže. Svežemo onda žandarsku kapu i spušćimo im da vide da nijesu ustaše i tek onda pristadoše...
Minuo rat i strahote. Vinko Tomaš preživio. I njemu kao i svim bivšim žandarima skinuli uniformu. Formirao porodicu. Zlopatio se i potucao od nemila do nedraga. Gledali ga s podozrenjem kao čovjeka koji je nosio uniformu „oružnika” zloglasne Endehazije, ali on spokojno radio jer je znao da se nije nigdje ogriješio.
Podozrenje i sumnjičenje Tomaša je potrajala sve do 1949. godine, kada je on na nekom saslušanju i ispitu pred organima bezbjednosti u preduzeću u kojem je radio, gdje je bio i šta je radio tokom Drugog svjetskog rata, ispričao kako je 1941. godine iz jame na Dinari izvadio i spasio četrnaestoro Srba.
Naravno, oni koji su se bavili njegovom prošlošću, slušali ga sa čuđenjem i nevjericom i bog zna kako bi dalje bilo da na adresu Novinsko izdavačkog preduzeća „Slobodna Dalmacija”, u kojemu je Tomaš tada radio, odnosno organa nadležnog za bezbjednost u preduzeću, iz Mjesnog narodnog odbora u Lištanima jednog dana nije stigao službeni dopis, izjava pet „jamarica” iz sela Ruijani, kako su zvali preživjele žene iz jame Ravni dolac. U toj izjavi je pored ostalog pisalo:
„Godine 1941, datuma se ne sjećamo, ubačeni smo u jamu zvanu Ravni dolac. U jamu smo bačeni od naši seljana u kojoj smo bili 41 dan. Nakon toga došao je nad jamu Tomaš Vinko i Jure, hrvatski oružnici, i oni su nas vadili iz jame. Nakon izvađenja iz jame mi nijesmo mogli ići jer smo bili iscrpljeni od gladi. Na to je Tomaš Vinko i Jure naredili da se dotjeraju magarat i na magaradim su nas stjerali kućama. Kad smo bili izvađeni, navedeni oružnici su nas branili i nijesu nikome dali da nas dira jer nam je i posle pritila opasnost da nas pobiju. Takođe su nam se brinuli za hranu. Više nemamo šta da izjavimo. Zapisnik nam je pročitan i u njemu su sve naše riječi unešene, našta dajemo svoje otiske prsta a na koju se izjavu možemo zakleti…”
Slijedi potom pet otisaka prstiju pored kojih je marljivi činovnik (Bakić ili Baković) koji je pravio zapisnik, uredno ispisao imena Erceg Milice, Lalić Danice, Bošković Mare, Maljković Milke i Bošković Cvite...
Vinko Tomaš je potom oslobođen svake sumnje, a za uspomenu su mu dali izjavu mučenica iz Rujana koje nikad nijesu zaboravile njegovo dobročinstvo:
– E to je meni, sinko, spasilo i obraz i glavu – rekao mi je ovaj plemeniti čovjek pokazujući taj nepobitni dokaz o velikomučeničkom stradanju nedužnih u jami na Dinari ali i njegovom čojstvu i junaštvu, dodajući na kraju da je „ostalo i od Boga i od ljudi: ko dobro čini, zlu se ne nada...”


(KRAJ)
Svevremnja poruka
Za kraj ove premučne storije valja još jednom podsjetiti na riječi mudrog patrijarha srpskog Germana izgovorene svojevremeno nad najvećom srpskom humkom – u Jasenovcu: „Oprostiti moramo jer smo hrišćani, zaboraviti ne smemo, jer je zaborav veliki greh i saučesništvo sa neljudima…” Ovu svevremnju poruku posebno bi trebalo upisati iznad svih kapija Balkana, iznad svih ulaza na ovu vječitu vjetrobojinu, a naročito iznad vrata Bosne, tog tamnog vilajeta u kojem nikada dokle sežu pamćenja nije prošao nijedan naraštaj a da u njemu barem po jednom nije uzavrela krv i sijevnula mržnja i oružje, da nije osjetio užas i strahotu rata i ljudskog nemilosrđa, kad tuđina i osvajača, još češće prvih komšija i onih sa kojima su do juče dijelili muku života u zabiti i nedođiji. U tim stradanjima, nema nikakve sumnje, najkrvaviji danak su platili Srbi.