Došao je i Drugi svjetski rat i vrijeme višegodišnjeg stradanja. Izdavač i njegovi pisci su se razišli. Rijetki su oni koji su ostali u Beogradu. Oni pokatkad svrate u Cvijanovićevu oronulu knjižaru – Ivo Andrić, Marko Ristić, Isidora Sekulić, Božidar Kovačević...

Preko Crvenog krsta šalje na poklon knjige našim zarobljenicima u Njemačkoj i Italiji. U šezdeset četvrtoj godini, koliko ima kada počinje rat, jedva sastavlja kraj s krajem. Isidora Sekulić uoči samog početka rata o svom trošku objavila je tri knjige svojih „Analitičkih trenutaka” i knjigu „Zapisi”. Uz ove knjige i pisamce: „Gospodine Cvijanoviću, dragom izdavaču iz vremena dobrih, knjige iz ‘problema siromaštva’...”

A kad se rat završio, Svetislav Cvijanović nastavlja da životari u svojoj knjižari. Govorio bi mušteriji, koja bi zagledala knjigu, predomišljala se: „Uzmite, kad budete imali para dođite i platite...” Isidora Sekulić je Cvijanovićima i dalje veoma privržena. Piše mu krajem maja 1946. godine: „Hvala što ste se javili. Uvijek je prijatno čuti Vaš uvijek isti prijateljski glas. Prođem nekada blizu vas, pa ne svratim. Uvijek je nešto prešnije, i uvijek se čini da Cvijanović može čekati. Šta radite?[...] – Knjige one nijesu samo iz 1941-ve, nego iz 42-ge i 44-te – štampane su kradom između programa ‘Kola jahača’ – i zato se prva i druga nešto razdala, i nešto prodala, i ostali sve sami rasparenjaci. Ne znam, (treba da se popnem na merdevine i zagledam u mračan jedan potkrovni plakar) ne znam da li još mogu sastaviti cjelinu. Gledaću da uradim, i ponijeću knjige jednom kad pođem opet u englesku čitaonicu i biblioteku...”

Isidora, u stvari, želi da rasproda svoje tri knjige „Analitički trentuci i teme”, a nagovještava svoju novu knjigu, koju je pisala za vrijeme rata sa strašću – „Njegošu knjiga duboke odanosti”. Cvijanović će njene knjige brzo rasprodati, i pored njenog straha da joj se ne prebaci što ih je štampala za vrijeme rata.

U knjižaru najčešće svraća filozof Brana Petronijević – u svom crnom štofanom mantilu, s crnim pohabanim šeširom i, obavezno, s kišobranom... Ponekad iz hotela „Balkan”, gdje stari profesor živi kao samac, dođe momak po koji komad njegovih knjiga ili brošura, kao što je ona „Iz mojih uspomena”.

Godine 1948. izvršena je nacionalizacija privatnih knjižarskih radnji. Njegovu knjižaru preuzeo je NOPOK („Novo pokoljenje”). Cvijanović je postao honorarni činovnik u Savjetu za prosvjetu i kulturu Vlade Srbije. Penzionisan je potom, kao kultuni radnik, sa pola vijeka radnog staža. Od pokojeg prijatelja stiže pokoja vijest. Vajar Đorđe Jovanović poručuje: „Dragi moj Cvijo, veoma si me obradovao tvojim ljubaznim sjećanjem. Srce me mnogo muči, iznemogao sam, te jedva dišem. Moje poštovanje tvojoj porodici. Zdravi te srdačno...”

A Milanu Ćurčinu poručiće krajem januara 1956. godine: „...Mnogo ti hvala na pismu i sjećanju. I meni je vrlo žao što se još jedared ne vidjesmo...”

Sve je na Cvijanovića podsjetio Stanislav Vinaver, u svojoj poznatoj feljtonskoj rubrici „Beogradsko ogledalo” u listu „Republika”:

„Svetislav B. Cvijanović, nekadašnji naš knjižar i knjigoljubac, bio je prvi između naših knjigoljubaca koga niko nije ni javno ni tajno, ni u sebi makar i šapatom nazvao ili oznakom označio sa: ‘gazda’... Njegov mračni dućan u Knez Mihailovoj ulici bio je blistava zlatarska bescen-radnja. Svaka je knjiga u tom dućanu bila: svetinja, praznik, duhovni biljur... Cvijanović nam je svima izdavao stihove... Sve što je ponijelo ime modernizam povjerilo se njegovom znatnom i zlatnom ukusu u izboru slova u prelomu i formatu... znao je napamet sve publikacije, šta je gdje objavljeno a ako nije: gdje je trebalo da iziđe, i zašto nije izišlo. U tome je bio slavan, nezaboravan i nenadmašan... Sa te strane zadužio je svakoga ko se iole očešao o našu književnost...”

„Politika” je 21. maja 1961. objavila kratku vijest: „Umro je Svetislav B. Cvijanović...” Imao je 84. godine.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Kraj)

---