-Piše: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Isto važi za film „Arabeski na temu Pirosmani” (1986), kratki dokumentarac o čuvenom gruzijskom „naivnom” slikaru. Slično njima, Ašik Kerib (Gruzijafilm, 1988), adaptacija Ljermontovljeve priče, u kojem se težište stavlja na folklor, snimljen je u Gruziji, Jermeniji i Azerbejdžanu, i takođe obiluje sada već ritualnim tabloima i čarobnim izumima iz Paradžanovljevih ranijih radova. Bio je veliki prijatelj sa našim rediteljem i profesorom Radomirom Bajom Šaranovićem. Paradžanov je umro od raka 21. jula 1990. u Jerevanu, u Jermeniji.

Ono što se Paradžanovu u Brežnjevljevo vrijeme dogodilo bila je krajnost.

Uobičajenije su bile nedaće u kojima se našao Andrej Tarkovski (1932–1986), druga velika ličnost koja se šezdesetih godina pojavila u poslijeratnom sovjetskom filmu. Veliki pjesnik i princ filmske režije Andrej Tarkovski je na film gledao kao na jedinstvenu umjetnost modernog doba, a samim tim i svoje stvaralaštvo gradio je u tom pravcu kao vrhunsko postignuće filmske umjetnosti XX vijeka. Pošto su mu bivali jasniji principi svoga rada, utoliko je snažnije želio da ostane izvan poznatih filmskoh teorija. Takođe mu je namjera bila da ukaže na svoje viđenje umjetničkih zakonitosti, kojima se, kako je sam isticao, osjećao dužnikom za cio svoj život. Govorio je da filmska režija počinje onog trenutka kada se u svijesti i pred rediteljevim očima pojavljuju buduće slike filma. Kod nekog reditelja više i u jačem intenzitetu, a kod drugih pak u manjoj mjeri i sa manjem intenzitetom, u svakom slučaju reditelj ukazuje na svoje viđenje stvari koje nas okružuju, kao filozof i umjetnik, stvarajući trajno umjetničko djelo. Tarkovski je isticao: da je film najbliži baletu i muzici i da predstavlja vrijeme zabilježeno na celuloidnoj fimskoj traci.

Lutanje „beskrajnim lavirintom” put je stvaranja reditelja kako je govorio Borhes. Istinski lik za njega je jedinstven i neponovljiv na velikom ekranu, kao što je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv u svakidašnjem životu. Za AndrejaTarkovskog i njegovu rediteljsku poetiku suština filma je u jednakosti životne i umjetničke istine. Tarkovski eksplicitno ukazuje na svoju rediteljsku metodologiju. Kada gledalac, kao krajni korisnik filmskog stvaralačkog djela ne misli na razloge zbog kojih je reditelj koristio ovaj ili onaj postupak, onda je sklon da vjeruje onom životu koji zapaža umjetnik. Reditelj je čovjek kome se vjeruje. Bez povjerenja u režiju nemoguća je autentična percepcija režijskog umjetničkog djela. Režiji kojoj se ne može ništa ni dodati ni oduzeti – to je režija cjeline umjetničkog režijskog djela.

Ništa nije tako fantastično kao život, podsjeća Tarkovski na misao Dostojevskog, otuda za ovog reditelja je filmski lik – lik iz samog života. Zato za razumijevanje rediteljske poetike Tarkovskog treba imati u vidu i njegovu misao da „lik na filmu nije samo hladna, dokumentarna reprodukcija objekta na celuloidnoj filmskoj traci. Lik na filmu gradi se na umijeću da se osjećanje lika prikaže kao samo zapažanje”. Lik je povezan s našom percepcijom. Sve liči životu ili je život sâm na ekranu. Otuda se pred nama, kako kaže Tarkovski, otvara mogućnost „sudjelovanja s beskrajem”. Režija filma i režija sna su procesi koje bi smo mogli označiti kao analogne. „Emocija koja misli za Tarkovskog je put u beskraj kojim nas vodi naš um i naša emocija u stvaralačkoj recepciji režijskog umjetničkog djela. Cjelokupnost lika je „pozamljena” iz neposredne stvarnosti, pa je otuda reditelj odista tvorac cjeline filmskog lika, kao što je tvorac cjeline filmskog režijskog djela. Svaki značajni filmski stvaralac ima svoju prepoznatljivu poetiku. Rediteljska poetika je skrivena u samome umjetničkom djelu, a režija je doživljavanje svijeta i njegova istinita artikulacija u umjetničkom rediteljskom djelu. Istina kao ljepota – ljepota kao istina. Mogla bi se ova sokratovsko-šilerovska misao uzeti kao načelo rediteljske poetike Andreja Tarkovskog. Tarkovski s pravom ističe da je sam lik na ekranu pozvan da iskaže sâm život, a ne „koncept reditelja” o tom životu i njegove lične meditacije o svijetu.

Biti ličan, atipičan, unikatan, znači jedinstven, svoj – to je režija istine, pojedinačnog, i neponovljivog, u težnji za jedinstvenim su smjernice u kojima se kretao Tarkovski.


(Nastaviće se)

---