Jednom su doveli poludjelu ženu na izvor oca Serafima. Nesrećnica je čupala sebi kosu sa glave, cijepala je odjeću sa sebe i histerično vrištala. Na nju su počeli da sipaju vodu iz izvora, a ona je vikala: „Pustite me, pustite me, monah me je namučio!“ Ne obazirući se na njenu vrisku, nju su polivali vodom sve dok se nije smirila, poslije čega je izgubila svijest. Kad se osvijestila poslije nekog vremena, ozdravila je i normalno se ponašala, prekrstila se, sama se napila vode sa izvora i od tada se takvi napadi nijesu nikad više ponovili.

Spahija D.A.A. iz Donjogradske gubernije, dobročinitelj Divejevske monaške zajednice, u čijem se manastiru po pravilu svakog dana čitao psaltir za upokojenje njegove duše, pod starost je oslijepio, tako da nije mogao baš ništa da vidi. Sa tim gubitkom on je bio lišen drugog zadovoljstva, koje je imao dok je čitao Sveto pismo. Za njega je to bila jedina utjeha u starosti. Opterećen tugom, on je poslao kurira kod svoje sestre od strica J.A.B. da je obavijesti o svojoj nesreći sa molbom da ga posjeti. Saslušavši kurira o nesreći svoga brata, sestra mu je istog momenta poslala vodu sa izvora oca Serafima, koju je ona uvijek imala kod sebe. Taj poklon je mnogo utješio starca i on je odmah pristupio izvršenju savjeta koje mu je sestra poslala, kako da postupi sa tom vodom. „Ja sam naredio – pričao je on – da mi donesu čisti peškir, natopio sam ga vodom sa Serafimovog izvora i stavio ga na oboljele oči uz molitvu: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, iscijeli me za molitve Tvoga ugodnika Serafima. To sam ponovio tri puta. I kroz nekoliko minuta, kada sam prvi put skinuo peškir sa svojih očiju, mogao sam da vidim što je bilo oko mene kao kroz kakvu maglu ili kao kroz nekakvo često sito. Drugi put sam ponovio isto i počeo sam da razlikujem predmete i na kraju, poslije trećeg pokušaja, ja sam čak mogao da čitam, moja bolest je potpuno nestala. Izbezumljen ovim iznenadnim i toliko čudnim iscjeljenjem za molitve Božijeg ugodnika Serafima, ja sam prvo požurio da odem u Sarovski manastir, da održim moleban zahvalnosti Gospodu Bogu i Prečistoj Njegovoj Majci i parastos ocu Serafimu, a zatim obavezao sebe da svake godine poklanjam dio svojih prihoda Divejevskoj ženskoj zajednici, shvatajući kako se očinski brinuo o njoj blagočestivi stari monah Serafim.

Godinu i po prije smrti oca Serafima, N.M.K., koji je bio sa svojom ženom u Sarovu, u razgovoru sa starim monahom dobio je jedno zaduženje, slično zapovijedi, da budu dobročinitelji u braku. Otac Serafim im je, uz anđelski osmijeh rekao: „Ako vi ovo ne poslušate, i ti i ona ćete ubrzo umrijeti“. Dok je bio živ otac Serafim, uz Božiju pomoć, oni su izvršavali zapovijed starog monaha, ali su onda malo-pomalo počeli da zaboravljaju na nju i nekoliko puta su pogriješili. Poslije toga N.M.K. se iznenada razbolio, sve ga je boljelo i dobio je jaku groznicu, tako da je poslije dvije sedmice legao u postelju, zanijemio je, usne su mu se skamenile i on je bio već blizu grobu. Tog istog dana, kad se smrt pripramala da uzme svoju žrtvu, izjutra je kod njega došao doktor D.A.V., koji ga je liječio, i ispričao svoj san onim koji su bili oko njega. On je sanjao kako ide kod K. i odjednom se pojavio ispred njega sijedi starčić u opancima i dronjcima, koji ga je zaustavio i rekao mu: „Ti ideš da ga liječiš? Ti ga ne možeš izliječiti i on mora umrijeti. Reci mu da mora ispuniti obećani zavjet pred Bogom i tek će se tako spasiti“.

Bolesnik je čuo ovu priču doktora i poslije njegovog odlaska je počeo ra razmišlja o onom šta je doktor sanjao. Odmah je shvatio da taj starčić nije bio niko drugi nego otac Serafim, iako nije bio među živima, i da se razbolio zbog neispunjavanja date zakletve. Tada je K. mnogo zažalio zbog svog postupka i zakleo se Bogu, ako ostane živ, da će uzeti pod zaštitu jednu svoju rođaku, siroticu Nadeždu. Čim je pomislio na zavjet, odmah mu je bilo lakše. Drugog dana bolesnik je ustao na noge i počeo da šeta po sobama i ubrzo je potpuno ozdravio.

PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ

NASTAVIĆE SE

---