Tarkovski se uhvatio ukoštac sa jednom velikom temom i vremenom, kada je Rusija izlazila iz varvarstva, XV vijek, i koju je maestralno i osobeno doveo do kraja. Kada su završili scenario za ovaj veliki projekat i objavili ga šezdeset i četvrte, već su se suočili sa kontroverznim ocjenama. Dva mlada autora sa ogromnom strašću i neskrivenom dramatičnošću nastojali su da proniknu u ljudsku sudbinu i da nađu za sebe zadovoljavajuće odgovore u prošlosti – šta je to u ruskom čovjeku što ga neprekidno izdiže iznad patnji i stradanja i održava kroz vjekove sa nenarušenim unutrašnjim dostojanstvom? Mnogi su pokušavali da preciznije razjasne namjere autora i neprekidno postavljali pitanje – zašto poteže za onim davnim vremenima iz četrnaestog i petnaestog vijeka – doba bezumlja, primitivnih strasti, surovosti, nesigurnosti, beznađa, pomračenja svijesti i izobličavanja koja ništa ne mogu da objasne ljudima koji žive u ovom vremenu? Ako je to istorijski i bilo možda tako, mada nam se svjedočanstva često graniče sa legendama i nesigurnim predanjima – zašto sa svim tim povezivati ličnost jednog umjetnika kakav je bio Andrej Rubljov? Može li se uopšte govoriti o umjetničkom buntu protiv terora i bezumlja, što znači istina o umjetnosti u vremenu koje ne priznaje ni pravo na život, čemu raspravljati o vrijednostima pojedinih ikona i zar nije dovoljno što su ta remek-djela ovog majstora nadživjela svoje vrijeme i što i danas možemo da im se divimo? Strah od mogućih asocijacija je bio vidljiv, ali se Andrej Tarkovski na to nije mnogo obazirao. Vjerovao je sebi i bio je prožet ubjeđenjem da se život i djelo nijednog čovjeka ne može osvijetliti ako istovremeno ne naslikamo i sliku društva u kojem je živio i koje je bitno uticalo na njegovu misao i djelo. Uz to, bilo je jasno da ovo neće biti samo istorijski film – jer se i faktografske činjenice uzimaju u obradu samo sa one ljudske strane i ako mogu da pomognu stvaranje te dramaturgije pojedinih sekvenci kao sistem određene motivacije. Istorija je za Tarkovskog ljudska potreba jer ne možemo o sebi da sudimo bez vremena i prostora. Zato je on i nastojao da svemu da određenu vremensku dimenziju jer je to bio jedini način na koji možemo da objasnimo sve ono što se dogodilo i zbog čega je Andrej Rubljov imao tako neobičan život i dao izuzetno djelo. Tarkovski je pri svemu tome uvijek ponavljao da je njegov junak bio istinski genije, ali to nije bilo mišljenje istoričara umjetnosti, već umjetnika koji je nastojao da pronikne u sve ono što je moglo da bude od sudbinskog značaja za život i djelo samog Rubljova. Fascinirala ga je izuzetna snaga da pronikne u svoje vrijeme, da zapazi ono što je suštinsko, da odvoji ono što je bitno od trivijalnog, da i u beznađu reaguje kao pravi pjesnik, ali i mislilac, da ne ostane neprimijećeno ništa što je lijepo i uzvišeno i da u patnjama drugih, pa i svojim sopstvenim, kao i radostima i nadama, nađe smisao za kojima je cijelog života tako uporno tragao. Želio je da bude drugačiji, da ostane neuprljan, da se uzdigne iznad prolaznosti i svih besmislenih obračuna, povezujući tako sve događaje oko sebe sa onim što je osjećao da mora postići. Otud je bilo za film od izuzetnog značaja da se napravi pravi i ljudski okvir za ovakav život i njegov smisao. U manastiru Andronikovu Rubljov je proveo svoje posljedne časove – zato u tom manastiru Tarkovski snima nekoliko scena. On pažljivo odabira prostore, svuda je tražio izvorne patine i autentičnost i zato je niz sekvenci snimio u drevnom gradu Vladimiru i na prostranim pustarama gdje se pejzaž nije mijenjao vjekovima. Nije se plašio poznatih spomenika, a još manje nenadmašnih ikona samoga Rubljova. Za njega nije postojalo dvojstvo realnosti, ali je opet umio da i one najneprijatnije scene tako komponuje da one oslobađaju kroz tragična osjećanja onu beskrajnu tugu koja ne dozvoljava sentimentalnost i traži veliko prisustvo duha.

U tome je našao izuzetnog saradnika u Vadimu Jusovu, sjajnom direktoru fotografije, koji je umio da u snimanju ovog filma pronađe ono što je suštinsko i da na tome gradi vizuelnu atmosferu i ljepotu.

PIŠE:

DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

NASTAVIĆE SE

---