Isposnik Sergije je ostavio zapis u svojoj keliji o čuvenom i poštovanom od svih Svetogorcu, ruskom Afonskom podvižniku i jeromonahu Serafimu, sledeće sadržine:

„Pri odlasku iz Vjatke 1849.godine ja sam se razbolio. Moja bolest je bila neizlječiva i ja sam razmišljao da neću moći da preživim, zato što me je đavo napao i doveo do ovog stanja. Nikakva obična sredstva nijesu mi pomogla, niti su mogla da mi povrate zdravlje. Pao sam u očajanje. Tek prve večeri 1850.godine odjednom čujem kao da mi neko tiho govori: „Sjutra je dan smrti oca Serafima, starog monaha iz Sarova, odsluži mu zaupokojenu liturgiju i opijelo i on će te iscijeliti“. To me je mnogo utješilo.

Treba reći da ja lično nijesam poznavao oca Serafima, ali 1838.godine, kad sam bio u Sarovu, posjetio sam njegovu isposničku kolibu i od tada sam osjetio da imam vjeru u njega i zavolio ga. Ta iskrena privrženost i vjera su se još čvršće ukorijenile u mene kad sam ja 1839.godine sanjao da služim moleban ocu Serafimu i pjevao naglas: „Prepodobni oče Serafime, moli Boga za nas“. Pošto sam izgovorio te tajanstvene riječi, ja sam se probudio. Od tada, a i poslije toga ja sam iskreno ubijeđen da je otac Serafim veliki Božiji ugodnik. Ali da se vratim na početak.

Poslije tajanstvenog glasa, koji me je ubjeđivao da se sjetim oca Serafima, zamolio sam, s obzirom da sam bio bolestan, da odsluže liturgiju i opelo upokojenom monahu i čim su to uradili, bolest je nestala i osjetio sam izvanrednu smirenost i spasio se od velike neprijatnosti. I od tada pa do danas, zahvaljujući Božijoj blagodati ja se osjećam potpuno zdravim“.

J.P.M. je ispričala slučaj koji se dogodio njenoj tetki. Ona je 1854.godine doputovala u Divejevski manastir da se pomoli i poslije cjelonoćne molitve, ona se oznojila i poslije toga popila dvije čaše vode, zbog čega je dobila groznicu. Tri nedjelje dana nije jela ni pila i nije spavala, četvrte sedmice se onesvijestila zbog bolesti. Nije bilo nikakve nade da će da ozdravi, bolesnicu su savjetovali da se pričesti Tajnama pred smrt. Ali bivša saputnica bolesnice, smolenska monahinja, koja je putovala sa njom radi sakupljanja milostinje za manastir, ponizno se moleći pred ikonom Bogorodice, molila oca Serafima da izmoli Nebesku Caricu da produži život bolesnoj ženi.

Jedno jutro ona dolazi kod bolesnice i kaže joj:

– Večeras sam Vas sanjala.

Bolesna žena joj je sa strahom rekla:

– Vjerovatno da sam umrla?

– Ne, otac Serafim mi je rekao da ćete ozdraviti.

Ne podižući dotad glavu sa jastuka, bolesnica je ustala i sjela, govoreći:

– Hajde pričaj brže!

Ona joj je ispričala da joj je otac Serafim, umirujući je, rekao:

– Budi mirna, Božiji rab Jevdokija će preživjeti. Ja sam molio Boga i Prečistu Njegovu Majku.

Zatim je vidjela u snu kako je on uzeo za ruku bolesnu monahinju, poveo je malim jarkom, obišao sa njom oko crkve i doveo je pred ikonu Majke Božije, koja je bila ugrađena na zidu crkve.

Čuvši priču, bolesnica se odmah osjetila potpuno zdravom. Drugog dana,želeći da se nadiše svježeg vazduha, rekla je kočijašu da je vozi bilo kuda, ne određujući pravac vožnje. On je povezao malim jarkom, zatim obišao oko crkve i dovezao je do ikone Majke Božije. Tako su se ostvarile riječi starca Serafima koje je izgovorio u snu smolenske monahinje. (Ovo iscjeljenje je zapisano lično rukom bolesnice ispod ikone koja je stajala na izvoru.)

PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO:

VOJIN PERUNIČIĆ

NASTAVIĆE SE

---