-Piše: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Govoreći o svom direktoru fotografije Vadimu Jusovu sa kojim je sarađivao u nekoliko filmova: „Ivanovo djetinstvo”, „Andrej Rubljov”, „Stalker”, Tarkovski govori u stvari o svom srećno nađenom stilu. Jusov spada u red onih filmskih umjetnika koji ne rade oslanjajuću se na vizuelnu kulturu, na slikarstvo, već na svoj sopstveni odnos prema stvarnosti, na jasne, trezvene, realističke veze. Osjećanje stila kod njega gradi se iz onoga što leži u prirodi materijala. Naravno, Jusov u film unosi i nešto svoje. To je ono što mu omogućava da izvuče maksimum iz svega onoga što radi. Jusov odbacuje varijante koje znaju da prijete neuspjehom, jer se oslanja na iskustvo i profesionalizam. Nikakvih gatanja, osim u detaljima. Vadim Jusov posjeduje nježnost i širinu u odnosu na zamisao. Treba pomenuti i to da je on radio isto tako uspješno i sa Sergejem Bondračukom, iako je Bondračuk pripadao potpuno suprotnom pravcu i stilu. U Rubljovu je sve bilo u znaku smrti, ali je nju valjalo pobijediti čovjekovom vjerom i snagom. Otud su kontrasti u filmu veoma bogati, a Tarkovski se nije plašio da zađe i u prostore vjerskog fanatizma, da bude suočen sa misticizmom, primitivizvom, bestijalnošću, paganskim običajima i da kroz sve to zadrži svoju slobodu izbora, da strast nigdje ne stiša i da ostane svoj i uz Rubljova, odan i svoj do kraja. Njega nije interesovala istorija sama po sebi, sudovi istoričara, komparativne studije i ustaljena shvatanja, jer je tim dalekim vremenima prišao sa svojim ljudskim potrebama i umjetničkim nadahnućem. Sve svoje znanje i iskustvo filma sažeo je u svoja htijenja. U osnovi, bio je privržen klasičnim vrijednostima ruskog filma, ali je otišao dalje od toga jer je i ono bilo podređeno subjektivnom senzibilitetu. Kako nije riječ o pravoj faktografskoj rekonstrukciji istorije – to se ovaj film, bez obzira na scenario, morao osvajati i iznutra kroz svaki njegov kadar. Pogotovo što se logikom događaja sve ono što je želio Tarkovski nije moglo objasniti i što je dramatika zavisila ne toliko od gomilanja bezočnosti koliko od razumijevanja svih tih užasavajućih prizora i izdvajanja onih uticaja koji su se ogledali na samom Rubljovu. Upravo to su bili elementi od kojih je pokušavao da reditelj odredi suštinu svoga junaka. Na početku filma imamo scenu u kojoj se na jako dirljiv i prisan način prikazuje nastojanje jednog sveštenika da nekakvim balonom poleti u nebo i na taj način se izdigne iznad svega što je na ovoj zemlji? Želio bi da savlada realnost, da joj se izmakne, možda u neki drugi svijet i da u tome uživa, ali je to varljivi san koji kratko traje jer se balon brzo ruši. Teško je izdići se, jer rizik je uvujek tu, kao i smrt što je prisutna, zato Tarkovski pokušava da se vezuje za zemlju i da je ma koliko podizali pogled ka nebu sagleda stajući čvrsto između svih tih događaja koji čovjeku samo donose poraze.

Vjera je potrebna da bi ne samo izdržali nego došli i do samospoznaje sopstvenih mogućnosti. To se ne može bez iskušenja i bez žrtve i čovjek žrtvuje život da bi mogao da prevaziđe svoju situaciju i da poleti ka onom Savršenom i Bezgrešnom. Taj uvodni prolog u filmu ima nevjerovatnu ljepotu u kojoj je sve sofisticirano, oslobođeno grubosti, subjektivistički sagledano, dato sa rafinmanom,tehnički izuzetno efektno, no što je još važnije, neobično precizno povezano sa svim onim što će se tek razviti u samom filmu. Rediteljev duh prožeo je sav materijal tako da se stiče utisak da asocijacije bude ne samo ljudi, njihovi pogledi, emocije, gestovi, nego i same stvari. Čovjek mora da iskušava svoju prirodu ako želi da realizuje njenu suštinu. Kada živi u vjeri onda mu rizik i iskušenja života ne padaju toliko teško – jer to je njegov izbor i za to se sam opredijelio. U tome je na neki način ispričana i sudbina samog Rubljova. Njegovim freskama čovjek može samo da se divi, ali isto tako svjedoci smo njegove odlučnosti da istraje u toj borbi za sopstveni integritet i zato njegov život je veoma sličan životu onog sveštenika koji na početku filma pokušava da poleti u nebo. Rubljov se odlučuje da stvara život prema sopstvenom uvjerenju i zato se pred njim rađaju prizori primitivizma, mučenja, razapinjanje na krstove, svakojka pogubljenja ali i nešto pregalačko, vjerovanje da čovjek koji želi i živi u vjeri može da stvopri čudo – kakvo je livenje Zvona i mladi livac duboko vjeruje da će njegovo zvono zvoniti!


(Nastaviće se)

---