-Piše: SLOBODAN LAZOVIĆ

Nemamo mi ništa protiv imena braće Šerović, ali nekom drugom prilikom, odgovorio sam, ne bez iznenađenja, na pitanje gospođe Džudi Pak, predsjednice Komisije za naimenovanje ulica i parkova u opštini Liverpul, da li bismo mi prihvatili da park nosi to ime i dodao da mi sada bezuslovno insistiramo na imenu: Crna Gora – Montenegro.

– Pa zar vi nijeste tražili ime braće Šerovića? – iznenadila se i ona na moju reakciju.

– Ne, tražili smo samo da bude Crna Gora!

– Pa vi ste naveli da su se Šerovići među prvima naselili na ovim prostorima – bila je uporna gospođa Pak.

– To je tačno. Oni jesu sa tih naših prostora, a mi smo ih sada naveli da bi pokazali otkad su naši ljudi počeli da se doseljavaju i naseljavaju ovdje. A ako vi hoćete da se i po njima nazove neka ulica ili park, to je zaista vrlo pohvalno, ali mi insistiramo najprije na imenu Crna Gora.

Objasnio sam joj potom da ti ljudi ovdje imaju i svoje potomke koji žive u ovoj opštini i da mi možda i ne treba da idemo ispred njih i nešto tražimo za njihove pretke – da je to ipak privatna stvar porodice.

Tako smo konačno razjasnili tu stvar, gospođa Pak se složila i rekla da će me ubrzo obavijestiti, pošto uskoro imaju sastanak na kojem će se o tome odlučivati.

– Nadajte se uskoro povoljnim vijestima, ja se iskreno nadam da ćemo konačno i na opšte zadovoljstvo zatvoriti ovu priču – ulila mi je na kraju nadu ova plemenita i preduzimljiva žena.

A do ovog nesporazuma oko braće Šerović došlo je očigledno stoga što smo ih mi, zajedno sa još nekima, zaista spomenuli kao najstarije doseljenike. Oni su rodom iz Bijele – Boka kotorska, a pominju se i u knjizi „Istorija Fairfilda i regiona“ kao prvi doseljenici iz Jugoslavije koji su posjedovali zemljište i vinograde u ovom kraju Australije.

Tom prilikom sam gospođi Pak objasnio i ulogu Crne Gore u jugoslovenskoj zajednici, kao i ulogu Savezne Republike Jugoslavije i ulogu Državne zajednice Srbije i Crne Gora, koja je u tom trenutku već skoro tri godine bila prestala da postoji.

Nedugo poslije susreta sa gospođom Pak, sastao sam se i sa gospođom Karol Nort Samardžić, sa kojom se odavno poznajem. Ona je inače naša, crnogorska snaha, a bila je i član našeg Društva skoro od samog osnivanja. Ona je bila supruga pokojnog Bogoljuba Samardžića, poznatog novinara iz Jugoslavije, koji se sa uspjehom novinarstvom bavio i ovdje u Australiji.

Sa njom sam bio u kontaktu u vezi ovog predmeta skoro od početka jer se i sama ponudila da pomogne sve što bude mogla. Ona je bila veoma potrebna u daljim kontaktima. Prije svega njoj nije bilo potrebno govoriti šta bi trebalo da kaže i preduzme ako dođe do kavog zastoja u ostvarivanju ideje za stvaranje i imenovanje parka Montenegro – Crna Gora, što će se uskoro i pokazati.

Pored toga što mi imamo veoma vrijedne, pametne i obrazovane mlade ljude, mnogi od njih rade na vrlo odgovornim poslovima, pa je tako i njihovo slobodno vrijeme dosta ograničeno da bi uvijek mogli u pravom momentu da izdvoje vrijeme i reaguju. Tu je bilo potrebno i izuzetno važno i iskustvo u ovakvim poslovima, a gospođa Karol ga je prilično imala.

Ispostavilo se tako da se Karol dobro poznaje sa gospođom Džudi Pak, pa je sa zadovoljstvom obećala da će nastojati da se što prije sretne sa njom i o svemu porazgovara. Uz to, ne manje važna i poželjna činjenica bilo je i to što joj je engleski jezik bio maternji, i što je s ponosom isticala da je crnogorska snaha.


(Nastaviće se)

---