IMA I BOKS KOJI IDE OBAVEZNO!



Evo kako je život u logoru Nađmeđer tih dana opisao pravoslavni vojni sveštenik Dušan Obradović, koji je održavao vjerske obrede za pravoslavne vjernike u okolnim logorima: „... Najprije sam posjetio logor u Nađmeđeru, tik uz željezničku prugu i stanicu. Nalazio se na močvarnom zemljištu, ograđen bodljikavom žicom, a unutra silno blato i nečistoća. Na četiri ćoška i u sredini nalazile su se drvene stražarnice (kule), u kojima su se nalazili mrki mađarski stražari neprijateljskog držanja sa puškom na gotovs. U logoru nije bilo ni jedne barake, daske ni klupe. Ne imađahu ni slame, apsolutno ničega, nego samo silno blato i vodu pod sobom. Zarobljenici su bili izloženi nepogodama: kiši, vjetru, suncu i dr. Odjeća i obuća na njima bila je pocijepana ili potpuno poderana u mnogoga. Što je na njima boljeg i vrednijeg bilo, to su sa njih „kulturne“ Švabe i Mađari oteli i skinuli. Bila je to strašna slika bijede i ropstva pod nemilosrdnim neprijateljem. U lageru je bilo 3.000 zarobljenika, koji su se nalazili u karantinu, pa je ulaz kod njih bio zabranjen... Zarobljenici koji iz borbe dođoše izmučeni, moraše u logor da žive pod vedrim nebom više od mjesec dana, goli, bosi i odrpani, izloženi svim nepogodama, osobito kiši, koja je ođe nekoliko neđelja netremice padala... Dok se barake podigoše, ušlo se već u zimu, a dotle je veliki broj zarobljenika poumirao... Vjerski obred sam držao u drvenoj baraci, koja se nalazila ispred bodljikave žice... Na molitvi su svi dišli i stali ispred drvene barake sa unutrašnje strane žice. Večernje je održano u prisustvu jednog austrougarskog oficira. Trenutak je bio dirljiv: crkva je bila stražarnica, časna trpeza drveni sto, a na njemu dvije svijeće i drveni krst. Zarobljenici su stajali u blatu i gledali mene (sveštenika) kroz bodljikavu žicu. Služba je vršena pod nebeskim svodom, bez zaklona...“

U logoru Nađmeđeru zadržani su seljaci i mali broj oficira i intelektualaca. Većina ih je, posle kraćeg zadržavanja, prebacivana u logore Nežider, Boldogasonj, Karlštajn, Hejnrisgrin, Mauthauzen i druge. U julu 1917. godine internirani civili iz Crne Gore nalazili su se u 68 austrougarskih logora. U aprilu 1918. godine, samo u logoru Nađmeđer nalazilo se 4.726 interniranih civila iz Crne Gore, od kojih je 1.126 bilo u samom logoru, a 3.600 se nalazilo na radovima izvan logora. Internirani civili iz Crne Gore bili su podijeljeni u tri kategorije: u prvoj i drugoj bili su oficiri, činovnici i trgovci, a u trećoj vojnici, seljaci i ostali. Austrougarska je narod Crne Gore smatrala Srbima, pa ih je zatvarala u istim zajedničkim logorima, gdje su imali jednak smještaj i režim. Inače, u svim austrougarskim logorima za Srbe bio je najoštriji režim. Oni su u njima najviše maltretirani, mučeni, tučeni, ponižavani i umirali od gladi. Bili su prepušteni epidemijama, umirali na način nedostojan ljudi i u najtežim mukama bez ikakve zdravstvene zaštite. Bilo je to organizovano i sistematsko psihičko i fizičko uništenje Srba, kada je riječ o logorima. To je bila odmazda nad Srbima samo zato što su u odbrani svoje časti i slobode vojno i moralno porazili austrougarskog osvajača i povrijedili mu ugled u neostvarenim ciljevima.

Piše:

SVETISLAV ŠESTOVIĆ

(Nastaviće se)

---

Kralj Nikola cijenio hrabrost i odlikovao vojsku
Njegovo veličanstvo kralj, na predlog predsjednika Ministarskog savjeta, ministra pravde, ukazima odlikovalo je, iz Prošćensko-baričkog bataljona Zlatnom medaljom za hrabrost: Radosava I. Mrdovića, Mila M. Šutovića, Miluna M. Jovanovića, Vukosava R. Bulatovića, Todora M. Stanića, Radosava S. Medojevića, Vučića R. Vujičića, Tomu M. Smolovića, Marka J. Sekulića, Radoja P. Kljajevića, Joksima S. Jelića, Jevta B. Kojovića, Rada I. Šestovića, Jevrema N. Čovića, Milinka M. Brajkovića, Obrada J. Čovića, Miletu S. Boškovića, Gavrila P. Boškovića, Miletu B. Krgovića, Vukolu P. Radovića, Miloša M. Boškovića, Miću T. Zejaka, Rista R. Mrdaka, Dragića J. Čuljkovića, Miletu M. Zejaka, Milovana M. Joksimovića, Mlađena M. Joksimovića, Grubana R. Bajčetu, Jola N. Joksimovića.