-Priredila:

MILA MILOSAVLjEVIĆ


Dostojevski su bili takve lutalice, žedni novih ideja i utisaka, u toj mjeri da su željeli da zaborave prošlost i pred djecom prećute svoje porijeklo. Odbacujući prošlost oni su ipak željeli da lutajuću porodicu vežu nekom vrstom Arijadnine niti. Nit koja nam omogućava da ih pratimo kroz vjekove je njihovo porodično ime Andrej. Katolički, litvanski Dostojevski imali su običaj da ovo ime daju jednom od sinova, najčešće drugom ili trećem. Pravoslavni Dostojevski su usvojili tu tradiciju. U svakoj generaciji bi se drugi ili treći sin zvao – Andrej. Pošto je završio studije medicine u Moskvi, moj pradeda Mihail se kao hirurg priključio vojsci i u njoj s tom funkcijom služio tokom rata 1812. Možemo da pretpostavimo da je bio uspješan u svojoj profesiji, jer je uskoro naimenovan za upravnika velike državne bolnice u Moskvi. U to vrijeme se oženio mladom ruskinjom, Marijom Nechajevom. Ona ne samo da je mužu donijela pozamašan miraz, već im je brak prvenstveno bio zasnovan na međusobnoj ljubavi i poštovanju. Mladom paru slabo šta je nedostajalo, jer je u to doba državna služba bila vrlo unosna. Ukoliko plate ne bi bile visoke, država je dodatno svoje službenike obezbjeđivala svim rekvizitima za udoban život. Tako je, pored plate, deda Mihail bio smješten u carskoj državnoj zgradi, maloj kući sa spratom lažnim ampir stilom, koji je usvojen za sve carske državne zgrade devetnaestog vijeka. Kuća se nalazila nadomak bolnice i imala je vrt. U toj kući se 30. oktobra 1821. rodio Fjodor Dostojevski. Dedi je dodijeljena i pomoć, posluge zaposlene pri bolnici, kao i kočija u kojoj je mogao da posjećuje svoje pacijente po gradu. Nesumnjivo da mu je dobro išlo, jer je uskoro kupio dva imanja u Tulskoj guberniji, na150 vrsta od Moskve. Jedno od ovih imanja, pod imenom Darovoje, postalo je ljetnja rezidencija Dostojevskih. Cijela porodica, sa izuzetkom oca, tamo je provodila čitavo ljeto. Moj deda, koga su ljekarske obaveze držale u gradu, pridružio bi se svega na nekoliko dana u julu. Na veliko oduševljenje moga dede, koji je od djetinjstva volio konje, na ova godišnja putovanja, u doba prije željeznice, išlo se ‘trojkom’ (fijaker sa tri konja). Nekoliko godina po rođenju starijih sinova, deda se zajedno sa njima upisao u registar moskovskog naslednog plemstva. Niko nije mogao da se upiše u registar plemstva, ukoliko nije imao titulu naslednog plemića. Rusko plemstvo je rado prihvatilo poljske, litvanske, ukrajinske, baltičke i kavkaske plemiće.

Neobično je da je deda, koji se cio život držao podalje od moskovita, odjednom poželio da stavi porodicu pod zaštitu ruskog plemstva. Vjerovatno je i on požurio da svoje stavi pod zaštitu ujedinjenog ruskog plemstva.

Iako moskovski plemić, moj deda je u moralnom pogledu ostao ponosan, ambiciozan i po mnogim idejama evropski nastrojen. Njegova ekonomičnost se graničila sa tvrdičlukom. Kada se radilo o obrazovanju sinova nije, međutim, štedio na novcu. Prvo ih je upisao u Suchardovu francusku školu. Kako se tamo nije učio latinski, sam ih je podučavao kod kuće. Kad bi se vratili kući, poslije vremena provedenog učeći francuski, sinovi su uveče sa ocem vježbali latinski. Konjugacije i deklinacije su preslišavani usmeno, stojeći, u velikom strahu od nastavnika. Moj deda je bio izuzetno strog ali nikad nije tukao svoju djecu. Ovo je, takođe, za divljenje jer je većina malih moskovljana bila premlaćivana od strane roditelja. Tolstoj je, u sjećanjima na djetinjstvo, pisao o batinama koje je dobijao kao dvanaestogodišnjak. Očigledno je da je moj deda Mihail imao evropske ideje o obrazovanju djece. Zahvaljujući blizini Poljske i Austrije, Litvanija i Ukrajina su bile daleko civilizovanije od Rusije.

U 18. vijeku Rusi su još uvijek svoje nasledno plemstvo nazivali Schliahetstvo. Ova riječ se odavno više ne koristi i rusko plemstvo ne zna da je institucija naslednog plemstva, u stvari, litvanskog porijekla.


(Nastaviće se)

---