-Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ


Svaka priča o migracijama nepotpuna je bez krajnje evaluacije njenih posledica na život onih ljudi koji su se na takav korak odlučili. Otuda postavljamo pitanje: da li su, i na koji način, migranti, u ovom slučaju jugoslovenski gastarbajteri, odlaskom iz zemlje profitirali, odnosno, da li su zaradili onoliko koliko je bilo neophodno za realizaciju onih ciljeva koji su ih i odveli preko granice. Ukoliko i jesu, da li je to sve bilo vrijedno odricanja i investiranih muka.

Ovim temama bavila se i beogradska štampa u brojnim tekstovima o sudbinama ekonomskih emigranata. Slika koju su prestonički štampani mediji produkovali nudi, kada je riječ o ovom aspektu problematike ekonomske emigracije iz Jugoslavije, spektar različitih nijansi. Tu nalazimo pojedinačne primjere materijalne isplativosti emigrantskog života, odnosno priče o ljudima koji su „napolju” uspjeli da ispune svoje snove. Na drugoj strani, stajali su gubitnici, odnosno oni emigranti koji su rezultat svog boravka i rada u inostranstvu percipirali kao neuspjeh, bilo zbog nemogućnosti ostvarivanja očekivane zarade, bilo zbog odbojnosti prema nematerijalnim aspektima života u inostranstvu, koji su u svijesti nekih migranata predstavljali previsoku cijenu za određene materijalne benefite „privremenog rada” u inostranstvu. U domaćoj štampi nailazili smo i na najekstremnije primjere emigrantskih neuspjeha – slučajeve gubitka svega, pa i života.

Prikazujući obje, međusobno suprotstavljene slike individualnih iskustava iz emigrantskog života, beogradska štampa tada čitaocima nije poslala jasan odgovor na pitanje isplativosti odlaska na „privremeni rad u inostranstvu”. Ponuđeni su pozitivni i negativni primjeri, pa je čitaocu prepušteno da zaključke donese – sam.

U opisima sudbina ekonomskih emigranata iz Jugoslavije krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina primjeri pozitivnih epiloga nijesu bili rijetki. U ovim kraćim i dužim storijama o uspješnim ekonomskim emigrantima iz Jugoslavije uspjeh je u potpunosti poistovjećen sa ostvarenim materijalnim blagostanjem. Reporteri beogradskih novina prenosili su priče jugoslovenskih gastarbajtera o ušteđenom novcu, kupljenim i sagrađenim kućama, kao i o automobilima, koji su predstavljali upečatljiv (i stereotipan) simbol uspjeha u inostranstvu. Intervjuisani gastarbajteri nijesu bili previše diskretni. Otvoreno su govorili o novcu i nekretninama koje su sticali, ne skrivajući namjeru da se time i javno pohvale.

U reportaži Đuke Juliusa o Jugoslovenima u Mercedesovoj fabrici u Gagenauu (Baden-Virtenberg) tamošnji radnici su novinaru iz Jugoslavije prenijeli zadovoljstvo zaradama u Mercedesu, navodeći kao primjer izvjesnog Stjepana, koji je za tri godine uspio da uštedi 25 hiljada maraka i time zadovolji svoje ambicije. Kolegama je pokazao štednu knjižicu i vratio se u zavičaj sa uvjerenjem da je obezbijedio budućnost svoje porodice – ženu i četvoro djece. Novinarima „Večernjih novosti”, koji su uoči katoličkog Božića 1970. godine na jugoslovensko-austrijskoj granici intervjuisali jugoslovenske gastarbajtere koji su željeli da praznike provedu u Jugoslaviji, armirač Stipe iz Livna se pohvalio svojom zaradom u Frankfurtu. Za sedam godina rada u SR Njemačkoj on je, kaže, „lijepo zaradio”, odnosno uspio da u Jugoslaviji od zarađenog novca sagradi dvije kuće za svoje roditelje, a plan mu je bio da jednu kuću podigne za sebe. Maja 1973. godine reporteru „Politike” u Bazelu jedan od intervjuisanih gastarbajtera rekao je da zna mnogo Jugoslovena koji su tamo „dobro uspjeli”. Kao jedan od uspješnih označen je Ivan, koji je bio vlasnik „biroa za iznajmljivanje radnika”. Armirač Ivan iz Gajslingena pohvalio se reporteru „Politike” svojim „njemačkim snom”. Kupio je auto tek radi praktičnog demonstriranja sopstvenog uspjeha u mjestu iz kojeg je potekao. No, u fokusu mu je bila kuća u rodnom selu. „Ja po svu noć sanjam onu svoju kuću. (...) Sav novac sam uložio u tu kuću, više od 24 miliona dinara. Gradio sam dvije godine. Građu sam dopremao čak iz Bosne, iz Olova. Sve je montažno, drvo i željezni beton. Takva kuća ne može propasti. Nek’ svi vide (...) ko je sad onaj mali čobanin Ivan (...) To sam, razumiješ, ja, ‘gastarbajter’.”


(Nastaviće se)

---