Da Herceg Novi nije zaboravio svog velikog pjesnika Dušana Kostića potvrdio je i omaž koji je u organizaciji SKD ,,Prosvjeta” održan u kući Iva Andrića na Toploj. O liku i dijelu Dušana Kostića koji je često boravio u Herceg Novom, govorili su književnik prof. Velizar Bošković, prof. Žarko Mandić, dok je moderator programa bila književnica Olivera Doklestić.
Bošković i Mandić su, kao priređivači i urednici, objavili posljednju Kostićevu zbirku poezije ,,Kako će se ovo zvati”, koja je objavljena pred piščevu smrt, 1997. godine. Izuzetno nadahnuto o poznanstvu s Kostićem i nastajanju ove zbirke govorio je Velizar Bošković, koji je naglasio da je Kostić bio gromada, i u fizičkom i u duhovnom smislu.
- Kao borac u Drugom svjetskom ratu mnogo puta je gledao smrti u oči, a uprkos tome bio je ubijeđeni filantrop. S ljubavlju je gledao u ljude tragajući za vrlinama. Nađe li ih, bio je zadovoljan i srećan, a naiđe li na po koju manu, bivao je tužan – kazao je Bošković.
On je podsjetio na poslednji razgovor sa Kostićem, sjećanja na ratne godine, prva književna ostvarenja, zlehudu sudbinu naroda na Balkanu i ulozi poezije, u svemu tome.
,,Vjerovao sam. Čak mi se, ponekad, i pored svih čuda koja doživljavamo, učini da će kad-tad, Zornjača opet zasijati” – rekao je pisac tom prilikom Boškoviću. On je izlaganje o svom velikom prijatelju i pjesniku Dušanu Kostiću okončao sa ,,Dušan Kostić je do kraja života ostao odan nedostižnim simbolima Crne Gore”.
Žarko Mandić je poznat kao neko ko se rado družio sa književnicima i pozivao ih u školu ,,Dašo Pavičić”, u kojoj je bio profesor književnosti, a potom i direktor. On je govorio o Kostićevoj poeziji i drugovanju sa njim na trgu u Herceg Novom, u knjižari Marka Markovića, gdje su se osamdesetih i devedesetih godina okupljali pisci i slikari. Mandić je podsjetio da su se Dašo Pavičić, čije ime nosi škola, i Kostić poznavali još iz vremena prije Drugog svjetskog rata.
Olivera Doklestić je kazivala stihove i govorila o Kostićevoj melanholičnoj poeziji i tugovanju, koje je neprekidno prisutno u njegovom izvanrednom stihu. On je pisac snažne misli. Takav njegov umjetnički izraz, bez sumnje, nastao je zahvaljujući političkim, istorijskim, ideološkim prilikama, koje su ga okružavale, od momenta kada je kao mladić osjetio poriv stvaranja, pa do posljednjih dana života i smrti. Njegova ideološka zanimanja, između dva svjetska rata, potom zbivanja u Drugom svjetskom ratu, učinili su da je njegov osjećaj za patnju bio mnogo veći nego osjećaj radosti i zadovoljstva života.
Čitane su Kostićeve pjesme iz zbirki ,,Utjeha poezije”, ,,Stari sat”, ,,Mamula”, ,,Kako će se ovo zvati”, ,,Samoća”, ,,Sleđena tišina Visitora”.
Sala Andrićeve kuće bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a čast organizatoru i ovog puta priredio je svojim prisustvom gospodin Zoran Dojčinović, konzul Republike Srbije.
Z. Š.
)){kind=small}
