Slike, crteži i akvareli slikara akademika Dragana Karadžića, koji odišu specifičnom duhovnošću, liričnošću, koji izazivaju skoro zen osjećaj, mogu se narednih dana pogledati u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Postavku izložbe „Slojevi, pisma, obale 2005 – 2015” čini oko 40 slika i 20-ak crteža i akvarela.
Kako kaže umjetnik, iako je obuhvaćen period od deset godina više se fokusirao na radove nastajale posljednje tri godine.
- Vidljiva karakteristika ovih radova je bliski spoj crteža, akvarela i slike po nekim principima koji su poznati na Dalekom istoku, crtanje, slikanje i pisanje. Ovdje ima dosta slika koje su vezane za pismo, i istoriju pisma, ali koje ima ličnije crte. Negdje je to slično zapisu koji ne otkriva sve, možda nešto i prikriva, ali ima svoju grafitnost, ima ucrtanost, urezanost, sva odličja pisma. To je bio elemenat koji me vodio u ovom trenutku iz drugih nekih razloga. Ima i slika koji nose prividno prazne površine. Ali, te prazne površine kod mene su u funkciji oblikovanja, one učestvuju direktno u gradnji forme. Sve mi se čini da i te forme bivaju oblikovne, oblikovnije samim tim što su omeđene ne samo fizički, već su dio nekog slikarskog mehanizma, i one isto tako govore kao i jedan dio na kome sam više radio fizički – naglašava Karadžić.
Još jedan specifičan momenat vezan je za ove radove.
- Ovih deset godina su period koji je bio težak za mene, izgubio sam kćerku... I onda sam rekao, hajde da vidim što se to radi, i što čovjek može da uradi kada mu se desi nešto najteže u životu. I zato sam malo proširio na deset godina, iako je najviše ovih urađenih posljednje tri godine – kaže Karadžić.
Zanimalo nas je da li je i ovom prilikom kao polazište uključivao fotografiju.
- Sve se to prepliće. Dok sam ovo slikao, manje sam fotografisao. Ali ne bih rekao da se nije sve to ugradilo. Neka vizuelna pamćenja imaju zaista jednu trajniju komponentu, ali nikada direktnu. Ja se nečemu obraćam kroz crtež, kroz sliku i sve su to neki paralelni tokovi. Oni nikada nijesu samo priprema u jednom mediju da bi se to uradilo u drugom – ističe akademik.
Novinare je zanimalo i koje su to obale koje pominje u naslovu izložbe.
- Meni se učinilo da je izrabljen i previše naziv Mediterana, ili toga što pokriva imenovanje Mediterana. Za mene to su najucrtanije obale Sredozemlja, jer su one okosnica civilizacije. I one okupljaju svu emociju, utemeljenost, ljepotu, svjetlost – ističe Karadžić, kome je ovo 54. samostalna izložba. Ž.J.
Ritmovi prirode
Otvarajući izložbu, istoričar umjetnosti akademik HAZU Tonko Maroević, istakao je kako je Karadžićevo slikarstvo za njega pravo otkriće, jer je riječ o asocijativnom, bogatom, izazovnom izrazu.
- Karadžićevo slikarstvo podsjeća na elemente iz prirode, ali ono ne imitira tu prirodu, već djeluje po njenim ritmovima kao što to čine oblaci ili more, kao što to djeluju stijene u kojima su urezani tragovi postojanja, slojevi bivanja, slojevi djelovanja – rekao je Maroević. Dodao je da trosturki naslov izložbe već sugeriše puteve tumačenja, gledanja i razumijevanja autonomnog slikarstva, koje je naizgled apstraktno, a koje je oslobođeno od robovanja mimezisu – oponašanju. Maroević ističe i da se u Karadžićevom slikarstvu prepoznaje Mediteran, kroz slikarevo traženje mjere i osjećaja svjetlosti.
Izuzetno brojnoj publici na otvaranju se ispred Muzeja i galerija obratila i Petrica Duletić, istoričarka umjetnosti.