Ljubitelji pozorišta u gradu pod Trebjesom bili su u prilici da na sceni Nikšićkog pozorišta preksinoć premijerno odgledaju predstavu „Persone non grate” – „nepoželjne osobe”, dramskog pisca Obrada Nenezića, koji je potpisnik i režije.
Uloge su povjerene poznatim glumcima iz Crne Gore i okruženja: Branki Stanić, Nikoli Vasiljeviću, Karmen Bardak, Aleksandru Raduloviću i Mihailu Peroševiću.
Uz energičnu glumačku ekipu autor je kao saradnike angažovao mlade akademske umjetnike iz Nikšića. Scenografiju je uradio slikar Darko Musić, kostime je osmislila Nikolina Mijušković, dizajn je bio povjeren grafičaru Miću Kadoviću, a za muziku je bio zadužen Milutin Radonjić.
Priča eksplicitno govori o tranziciji koja narušava tradicionalni sistem, pa i ono ljudsko u nama. Deformiše društvo. I upravo u tim devijacijama, kako naglašava autor predstave Obrad Nenezić, izdeformisanim hronotopima leže mnoga djela, duhovito-ozbiljna, groteskno-lijepa, bolno-melemna, u stvari leže „Persone non grate” – nepoželjne osobe.
- U pitanju je duhovita drama, savremena građanska drama, komedija zabune, komedija situacije i karaktera. Ne mogu pogriješiti kako ih god žanrovski odredim, ako su žanrovi više uopšte bitni u digitalnoj eri. Ovo je savremena priča o nama i za nas. Ona se tiče nas, hoće da nas dotiče. To je ono pozorište koje i kao stvaralac i naučni radnik uvažavam, sve ostalo je stvar elitističkog pozorišta, odnosno nepostojećeg – onog koje umire zajedno sa oboljelim slojem neke zajednice koji se izdvaja u sumnjivom znanju i pravi interesne grupe, i srećom ta „vrijednost” traje koliko oni traju. Za razliku od tog pozorišta, „Persone non grate” se jednako tiču svakog čovjeka, ili mjesta na planeti gdje mali ljudi imaju velike ambicije, gdje se likovi sasvim bolje i udobnije osjećaju u tuđim ličnostima i identitetima, ili bolje zvanjima i komoditetima. Odnosno, baškare se u snobizmu i malograđanštini. Nije to ništa novo, od Tespisa pa naovamo, a to upravo čini komediju i dramu vječnima, kaže Nenezić.
On naglašava da je ideju da napiše jedan ovakav tekst dobio sasvim slučajno, ili bolje rečeno neočekivano.
Ideja se rodila na jednom međunarodnom skupu o postmodernom i postdramskom pozorištu, kada je kao predstavnik jedne zemlje riječ uzela nepoznata „dama” i počela da govori metaforično o savremenim kretanjima u teatru.
- Međutim, kako je sve to previše metafizički djelovalo, meteorski daleko od teme, pogotovo u naučnom smislu, jer bi u stvaralačkom nekako oprostili, skoro jednodušno smo napali prevodioca tuc-muca (kako mi je i danas memorisan u telefonu) da ne poznaje materiju, iako je bio jedan od uglednih slovenačkih teoretičara. Na kraju se ispostavilo da je tzv. teoretičarka samozvani astrolog, koja je svoju zemlju zadivila pupčanom vezanošću zvijezda i teatra. Nesporno izvanredna hipoteza, sve dok nam nije za pristojne cifre ponudila da nam svakom ponaosob izvadi natalne i druge karte. Umalo, pa da izbije diplomatski skandal, jer su domaćini, pomalo nacionalistički nastrojeni, shvatili to kao uvredu i astrološkinju proglasili „personom non gratom”– kaže Nenezić.
On dodaje da su narednih dana u radionicama kreativnog pisanja razvijali ideje kako za „šaku dolara” pojedinac može da nanese štetu svom društvu, naciji, državi itd. Zanimljivo je da niko od učesnika nije svoju ideju završio time da pojedinac pobjeđuje društvo ili sistem.
– Naprotiv. Ne znam da li je to dramturgija ili patriotizam? Od tada mi se ono „fotografsko oko” koje moraju imati scenaristi izoštrilo i nevjerovatno je koliko ljudi želi da radi posao koji ne poznaje. No, dobro je samo da još dramaturzi ne voze avione pune ljudi, iako znam toliko „mehaničara i pilota” koji vole da govore o pozorišnoj poetici i to preko razglasa, od čijeg se neznanja svi stide osim njih, ali ćute jer ih voze iznad oblaka. Ja sam od onih ljudi kojima nije bilo dovoljno da pročitaju tek koji repertoar, pa da polemišem sa milenijumskim razvojem pozorišne poetike. Možda, zbog toga što se dobro osjećam u svojoj koži. Možda i što nemam ambicije da vozim avion pun ljudi. Ne znam, ali znam da sa prevarantima ili budalama ne treba polemisati ni o vremenskoj prognozi, a kamoli o „prognozi” pozorišne poetike, koju nijesu definisali najveći mislioci čovječanstva za skoro 2.500 godina. Prirodno je željeti i žudjeti za nečim (ne)dostižnim, ali je neprirodno uzimati nešto tuđe, to je krađa, to je smrtni grijeh, makar to bilo nešto što je devalviralo, kao u svim teškim vremenima, a to su identitet, egzistencija i spokojstvo – kaže Nenezić.
Za njega su „Persone non grate”, „jedna bolna priča o savremenom čovjeku koji nema vremena za ljubav, potomstvo i budućnost. Sve dešava, živi, danas u raljama pohlepe i zarade, a najviše na tuđoj grbači, u blaziranoj simulaciji noblesa i lažnog morala”.
- Svi smo svjedoci globalizacije, svi smo stavljeni na doboš, ali se sistemi vrijednosti ne kupuju niti prodaju, već uče, nasljeđuju i ostavljaju u amanet. To je poruka ove predstave – naglašava Nenezić.
L.NIKČEVIĆ
Lažu sebe i druge
- „Persone” su priča o borbi običnog čovjeka da sačuva svoju prošlost, sadašnjost i budućnost od pohlepe, iako će biti u dilemi više puta da popusti. No, to je i životno i dramsko. To je predstava. Ipak, poslije predstave mi, svakako, idemo svojim kućama i obavezama, osim onih po kojima sam radio likove u „Personama”, koji i dalje lažu sebe i druge i tumaraju u tuđim identitetima. Ali, istorija i teorija teatra su upravo te poremećaje prepoznale kao vječne komediografske motive – zaključio je Nenezić.