Društvo crnogorsko-ruskog prijateljstav „Sveti Georgije” i Udruženje književnika Crne Gore preksinoć su u prostorijama društva u Nikšiću organizovali tribinu ,,Svobodijada” – posvećenu autorskom djelu književnika Novice Đurića. Večeri je prisustvovao i predstavnik Ambasade Ruske Federacije u Podgorici Aleksandar Koševoj.
Đurić je dobitnik tri vrijedna odličja - ,,Zlatnog pera Rusije”, počasnog Ordena heroja rada i medalje ,,Car-Riba”, koju dodjeljuje Međunarodni kulturni centar i izdavačka kuća ,,Krasnojarsko Vaskrsenje” za zasluge u oblasti zbližavanja kultura, umjetnosti i novinarskog stvaralaštva naroda Rusije i zapadnog Balkana.
Govoreći o Đurićevom stvaralaštvu prof. dr Lidija Tomić je naglasila da je Đurić posvećen književnom stvaranju, da poezijom govori svijet bića, a bićem temu postojanja.
– Njegovo stvaralaštvo karakteriše raznolikost žanra, od kraće pjesme do poeme, od govora duše do nemira i pobune. Pjesnik Đurić, kaže Milovan Vitezović, „misli, peva i voli”, pri čemu, čini se, postoji naglasak na jedinstvu čulnog i duhovnog u njegovoj lirici. Za mene, večeras, poezija Novice Đurića je otvorena knjiga, prostor u kojem nalazimo poetske suštine jednog višeg, poetskog načina postojanja. U njemu, tema ljubavi je najdominantnije obilježje Đurićeve lirike. Ljubav u njegovom opusu je i traganje, i put, i ispunjenje, ona je nemir i blagostanje, smiraj i bol. Ljubav je personifikacija punog života, neuhvatljivi fluid vidljiv u riječima, u stanjima poetskog subjekta, u strukturi i semantici stiha. Ljubav u Đurićevoj lirici ima i hristoliki oreol, i vertikalu između pjesnika i Boga, Boga i čovjeka. Đurić osluškuje govor srca, odgovara na izazove duše, na pitanja duha. On živi svoju poeziju. Živi je srpskim imenom i jezikom, simbolima prošlog i ovog doba, metaforama sna i jave. Đurićeva poezija nosi pečat Savinih stopa i putokaze Lelejskih bespuća. On pjeva život iz dubine zavičajnog prostora, iz romantične predanosti idealu ljubavi, iz patnje kao stanja nad kojim riječi istine prevladavaju konačnost. Đurić je pjesnik života, toplih sjećanja, bolnih uspomena, onog što je bilo i jeste u duši poezije, kaže Tomićeva.
Istina je da Đurić ispovijeda dramu bića u drami vremena, bilo da je riječ o evokaciji uspomena i sjećanja, bilo trenutaka spoznaje i otkrovenja.
– Đurićeve pjesme imaju samosvojnu putanju koja se gradi iznutra, iz pogleda na muku i ljepotu postojanja. Đurić vjeruje u pjesmu, u njenu moć. I kada su najtamnijeg raspoloženja, bez nade, uz krik i očaj, Đurićeve pjesme nose energiju nepredavanja. Književne teme Đurićeve poezije prepliću individualni i nacionalni status hrišćansko-pravoslavne tradicije. Đurićeva lirika proporcionalna je evokaciji srpskog jezika i epskoj širini slovenske sabornosti. Za Novicu Đurića, Kosovo je „zadužbina” i vječno ognjište, svjetlost obasjana pamćenjem u vremenu. Čini se da svaki stih ove poeme vraća čitaoca sebi i svom odnosu prema tradiciji. Uz to, u obuhvatnosti poetske strukture, i pjesničke misli, uočavamo da je Đurić pjesnik suptilne i izrazite emocije i da su njegove poetske kontemplacije, u stvari, poetske vizije čovjeka u temi prolaznosti i vječnosti, ističe Tomićeva. Studentkinja sa Odsjeka za ruski jezik Andrijana Žižić, predstavila se kao solista na ruskom, dok su njene koleginice sa istog studijskog programa Milena Pićurić, Sanja Grubačić, Jovana Petrić, Jelena Kljajić, Marija Nenezić i Sanja Krković, recitovale poeziju.
L.N.
Krst Dečanski, tamjan i malo soli
Profesorica srpskog jezika i književnosti Milica Bakrač, urednica tribine „Svobodijada” govorila je o poemi ,,Kosovo, majko”, najnovijoj knjizi Novice Đurića.
- Riječ je o poeziji prepunoj ljubavi, koja je posvećena pjesnikovim preminulim roditeljima, kroz ljubav prema Kosovu i Metohiji. Svaka iskrena pjesnička knjiga ima svoje trojstvo. Kao što je u pjesnikov dom radio prijemnik unio trojstvo - Teslu, Moskvu i gusle, u poemi „Kosovo Majko”, Novica Đurić, vječiti simbol pravoslavnih hrišćana smješta u majčine ruke. To su - krst Dečanski, tamjan i malo soli. Čitava ova poemaa obilježena je ovim simbolima. Krst Dečanski je spasonosan, tamjan miomirisan i ljekovit za sve rane, a malo soli je dar od Boga kroz zalogaj hljeba, parče pogače, jer ga donosi majčina ruka. Majka je okrenuta Kosmetu. A otac, u Đurićevim pjesmama posvećenim Rusiji - Moskvi, Sibiru. I tu je iznjedreno Trojstvo, jer je otac djecu i uljanik – istoku okretao, i učio ih ,,da tamo sviće”. Dok čitamo ove Đurićeve okosovljene stihove, nijesmo potpuno sigurni da li su oni „dijalog” pjesnikov sa majkom, koja je tu da sve čuje i razumije, ili njegov bolni „monolog”, vapaj i strepnja. Dvije su junakinje Đurićeve poezije - majka i Rusija. Obje velike žene koje tihuju, mole, hrane, zaklinju mlijekom, spremaju na put svoju djecu, dočekuju, samuju, vezu, sakupljaju ljekovite trave, a onda odjednom, bar u stihu, majka je negdje nestala. Ipak, hrišćanska nada je neumorna, neumrla, nesalomiva – rekla je, između ostalog, Bakrač.