Lični uspjeh, na žalost, moram da odvojim od kolektivne apatije kojom sam okružen. Naši ljudi su postali uplašeni, bezvoljni... To je vrlo teško gledati. Nikome se ništa ne radi. Nikome se nigdje ne ide, gotovo ih više ništa ne zanima. Znam da je to dobrim dijelom zbog problema u kojima se nalazi cijela Evropa, te ljudi s pravom misle šta će biti s nama, kada i cijeloj Evropi, čiji smo dio, ide tako loše, kaže u intervjuu za novogodišnji broj našeg lista Aleksandar Gatalica, jedan od najistaknutijih i posljednjih par godina najprevođenijih pisaca sa ovih prostora. I dok njegov roman ,,Veliki rat” slovi za jednu od najčitanijih knjiga, njegov najnoviji roman ,,Sonata za lošeg čoveka” koji je neposredno pred Međunarodni sajam knjiga u Beogradu objavila izdavačka kuća ,,Vulkan” plijeni pažnju čitalačke javnosti u regionu.
● Kako ste odabrali tematiku romana „Sonata za lošeg čoveka”?
– Ona se, kako to obično biva, nametnula sama. Nakon pisanja knjiga na istorijske teme, morao sam da sebi dam malo „radnog odmora”, a to znači da se od velikog umora nakon romana koji me je potpuno iscrpio, uđem u sasvim druge vode, da bi sebi, kao piscu pisanje učinio nanovo zanimljivim. Nametnule su se tako devedesete, pa i kasnije, sve do današnjih dana – dakle tema sa sadašnjim trenutkom. Ovo je, naravno, uvijek klizav teren za pisca, ali smatrao sam da treba da se okušam u tom poetičkom okruženju, ali i da na njega primijenim svoj „tretman književnosti”, a to je da knjiga treba da bude knjiga, roman roman, a stvarnost stvarnost. Nikad, naime, nisam vjerovao da roman treba da bude puka preslika stvarnosti, već da čitaoca mora da uvede u drugi svijet, tamo negdje iza stvarnog, vjerovatnog i mogućeg. Zato sam zamislio glavni lik koji je jedan mastodont, čovjek sa fiokama, u kojima skriva po jedan opaki angažman i ne tako pozitivno zalaganje iz prošlosti. I tako je roman počeo da se odmotava. Još jednom sam promijenio ulogu naratora. On sada nije pouzdani svjedok kao u romanu „Veliki rat”, već je cinik na korak od tog nesrećnika – glavnog protagoniste gospodina Petrovića. Narator sa primjetnom dozom ironije opisuje njegov životopis i ta pozicija dodala je nešto humornih tonova kojih ipak hronično nedostaju mojoj „ozbiljnoj” književnosti. Ovo me je ohrabrilo da nastavim dalje, a rezultat je sličan onom piću koje ne smijem na ovim stranicama da reklamiram: osvježavajuće – gorko koje je samo za iskusne.
●Kakav je središnji lik, gospodin Petrović?
– Kada sam rekao da je moj novi roman „samo za iskusne” onda sam htio da potcrtam činjenicu da je ovo zapravo jedno naoko smiješno, a u osnovi mučno štivo. U njemu, kao neka vrsta antičkog hora, učestvujemo svi mi. Gospodin Petrović je uzeo od svih nas ponešto loše i ugradio to u svoj karakter. Sjetimo se samo vremena u kojem smo živjeli. Da li je moguće da smo sve radili što smo radili, da smo glasali kako smo glasali, da smo pristajali na svakovrsna poniženja i laži i da je sve to dobijalo tako farsične razmjere da neko ko je sačuvao svega nešto malo zdravog mozga u glavi, nije znao da li da se smije ili da plače? Gospodin Petrović imenitelj je za vrijeme kada smo brali koprive i od njih pravili pite, kada se pušilo sve i svašta pod firmom duvana, kada smo poslušno plaćali izlaznu taksu, kada, kao neki kažnjenici, idemo u inostranstvo, kada smo se najbolje družili tokom bombardovanja pametnim projektilima, i da ne nabrajam dalje...
●A šta je u suštini te priče?
– U suštini je roman o jednoj razvalini od čovjeka. On je imenitelj za čitavo društvo devedesetih, a boga mi i dvijehiljaditih godina. Budi se u trenutku sadašnjem i shvata da ima mnogo grijehova da mora da zaposli sve svoje znatno obrazovanje i sav svoj satirski intelekt ne bi li opravdao sve ono što je činio. A gospodin Petrović je činio sve ružno što možemo zamisliti: iznosio je tuđ novac, bio povjerljivi emisar sa ratišta, klevetao je po zadatku svakog u koga su uprli prstom, vjerovao u nakaradne ideale i uopšte, ponašao se kao veseli lakrdijaš na posjelu na Šabatu, gdje se cupka u krug i ljubi, znate već čije pozađe. Ovo, ipak ne bi bilo dovoljno za jedan roman, jer bi on, da je počeo i završio se u ovom tonalitetu, bio ipak monoton i očekivan. Preokret, prvi u nizu za gospodina Petrovića, nastaje kada se zaljubi u djevojku Marinu znatno mlađu od sebe i kada čitava njegova kula opravdanja, samoobmanjivanja i galantnih filozofskih isprika počne da se ruši kao kula od karata. Tog časa on postaje kao neki šiparac: on prepredeni vepar, smutljivi kadar koji obavlja sve same prljave zadatke, zaljubljuje se, kako bi se reklo „do ušiju”. Ima tu još preokreta u njegovom ne baš srećnom životu, ali nešto treba ostaviti čitaocima da sami otkriju. Roman je sastavljen od 99 kratkih poglavlja od kojih je svako po jedna sličica iz života tog orijaša gospodina Petrovića. Vele da se čita lako i sa uživanjem i odvija se kao neki film sa 99 filmskih kvadratića.
● Dakle, čitaoci naviknuti na „Veliki rat” treba da upoznaju jednog novog pisca?
- Pa, i da i ne. Ono što su pronašli na stranicama „Velikog rata", čitaoci će pronaći i u „Sonati za lošeg čoveka”, a to su stvarni karakteri sa kojima mogu da se identifikuju, junaci koji ne krvare tuđom već svojom krvlju. Nije ovo prva promjena u mom stvaralaštvu. Pisao sam priče od tri stranice, od deset stranica, od četrdeset stranica, novele od po sto stranica, romane od sto pedeset stranica, i one od pet stotina stranica. Sve to pisca uvijek uvodi u jedan drukčiji poetički i narativni svijet, a sa njim i njegove čitaoce. Ipak, pisac nije Janus sa stotinu očiju, već uvijek ima dva ista oka, pa ma koliko da mijenja okruženje svojih knjiga, on ipak traga za istim ili sličnim tipom junaka. U mom slučaju ja u osnovi tragam samo za dva tipa junaka: jedni su dobri sa jednom skrivenom manom ili grijehom, a drugi su potpuno loši, ali takvi da ih ipak na talogu njihove gorke duše, negdje grize savjest koja pokazuje da imaju, makar koliko malo – srculence. Gospodin Petrović od ove druge je vrste.
● Očekujete li da će i ovaj roman postići uspjeh „Velikog rata”?
– Volio bih, ali „Veliki rat” se piše jednom u životu i ne može se reprodukovati svake godine. Ova knjiga napravila je najprije izuzetnu recepciju kod čitalaca, pa potom kod kritike, i sada se već broji u nekoliko najvažnijih u ovom vijeku. To mi prija, iako imam utisak da su pohvale knjizi sve više pohvale njoj samoj, a sve manje meni kao njenom piscu čije ime stoji na koricama. I to da knjiga „Veliki rat" ima svoj zaseban život, sada i na stranim jezicima, siguran je znak da je riječ o nečem što se ne piše svaki dan. „Veliki rat"! trenutno ima sjajne kritike u Francuskoj. Dao sam intervjue na čitavoj stranici za „Le Monde”, i za „Le Soire”, a riječ je o dvjema najuticajnijim novinama u Francuskoj i Belgiji. Osim toga, knjiga je dobila još dvadesetak vrlo pozitivnih kritika, a to se, uvjeravaju me, nije dogodilo s nekom našom knjigom još od „Laguma” Svetlane Velmar Janković i „Hazarskog rečnika” Milorada Pavića. Sa nestrpljenjem očekujem prevode na mađarski i bugarski, kao i na turski jezik, što će se sve dogoditi u 2016. godini.Mila Milosavljević
Želim prijateljsku ruku
●Kako pamtite tekuću i šta očekujete u 2016. godini?
– Lični uspjeh, na žalost, moram da odvojim od kolektivne apatije kojom sam okružen. Stanje „umilne propasti” osjećamo svuda oko nas. Taman nam objave da napredujemo, onda ispadne da to nije tako, već da zapravo tonemo. Kao da se nalazimo u nekom živom blatu. Zanimljivo da je prvi naziv romana „Sonata za lošeg čoveka” trebalo da bude „Živo blato”. Dakle, u 2016. želim nam da se dohvatimo nekog sigurnog štapa ili prijateljske ruke i iz tog blata se izvučemo. Sve je lakše kad čovjek pronađe nadu u sebi. Nisu nam valjda baš sve lađe potonule.
Treba čitati „Sontu za lošeg čoveka” pa vidjeti šta smo sve, mnogo, mnogo gore, prošli sa smiješkom na licu. Gdje je onaj naš fatalistički humor? Hajde bar njega da prizovemo, u ovim odista mutnim i maglovitim danima, pa će nas onda valjda i Deda Mraz posjetiti sa Sjevernog pola.