U sklopu manifestacije Program podrške razvoju kulture u Nikšiću Narodna biblioteka Nikšić je u Gradskoj kući organizovala promociju romana „Drugoga sunca luče” Miraša Martinovića. Razgovor sa književnikom vodila je Renata Bulajić, direktorka biblioteke, dok je odlomke iz romana čitala mr Ana Pejović.
Miraš Martinović je kazao da je pripremajući novi roman posvećen Njegošu, crnogorskom vladiki, vladaru i pjesniku, strpljivo iščitavao, čak i prepisivao 1.850 Njegoševih pisama, knjige o Njegošu i Njegoševa djela, i još četiri godine intenzivno pisao, nekoliko varijanti knjige „Drugoga sunca luče”, koja konačno nije istorijski roman, niti biografija o Njegošu, već neka vrsta imaginarne biografije o nepoznatom ili malo poznatom Njegošu.
- Trebalo je dubinski spoznati Njegoša, a prije toga je bio neminovan prolazak kroz antiku, kroz crnogorsku istoriju, spoznati crnogorsko biće koje ga je iznjedrilo, učinilo posebnim. Stvarno pisanje knjige je otpočelo jednog proljeća u Prčanju. Čitajući dijelove iz testamenta, izvila se neka iskra, i ja sam se konektovao na neki dublji fon i tok. Čuo sam Njegošev glas i slijedio ga dok sam pisao. Kada sve sagledam, nepogrešivo me vodio neki nepoznati arhitekta koji je konstruisao ovu književnu građevinu. Bio je to Njegošev nepotrošivi duh koji vlada Crnom Gorom i Crnogorcima, i danas je jednako kao i onda. Pretvoren u paradigmu koja ima vječna značenja – kazao je Martinović.
On je rekao da je dugo pisao, sa pauzama i raznim varijacijama. Nije želio da to bude istorijski roman već „da Njegoša prikaže sa druge strane, sa granice gdje dodiruje ovaj ali i onaj svijet, Njegoša pjesnika koji je i sa druge strane”.
– Nijesam mogao pisati ovim jezikom koji je potrošan i koji se mijenja. Knjigu je trebalo pisati Njegoševim jezikom i taj jezik je bila ključna iskra koja me vodila. Smatram i da je najznačajnije u ovoj knjizi upravo izvorni jezik. A kada takvim jezikom imenujete stvari onda vam trebaju kratke rečenice jer postepeno prelazi u poslovice. Njegoš se naslanjao na antičke pisce a opet to nije imalo nikakvog uticaja na njegov rad već sve što je pisao bilo je samo njegovo. To može samo genije. U Crnoj Gori postoji izraz samdrugi, čovjek koji nije bio sam. E Njegoš je bio samdrugi. U knjizi se pominje vila i ona je vrlo važna. Ona je kao metafizika, poezija, a za Njegoša je poezija i te kako bila važna. U desetogodišnjem periodu od 1835. do 1845. godine nema vile. Njegoš se ne bavi poezijom. Nastupa tzv. duhovna pustoš jer se bavio ovozemaljskim stvarima. Ali, pustinja daruje uvijek najljepši cvijet. Tako je bilo i sa Njegošem. Nastao je „Gorski vijenac” – kaže Martinović.
On naglašava da je knjiga stvarna i snovidovna, kakav je i Njegoš bio. Završava se planinom jer je planina prirodan završetak knjige.
– Ne stavljam da je to Lovćen, ostavljam to otvoreno. Planina je mistično sjedište, ali i središte Crne Gore. Ostavio sam pjesnika i planinu da se došaptavaju, da žive jedni u drugom. U toj planini je tajna Crne Gore i ona je uvijek tu da spasi Crnu Goru u trenucima biti ili ne biti, a takvih je trenutaka kroz istoriju bilo mnogo i nekako je uvijek pretegnulo to biti. U knjizi je to naše svekoliko, tu je naše biće... – kazao je, između ostalog, Martinović.
L.N.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
